Karota ludens

30.3.2008. 15 sati poslijepodne, grad je prazan, sat na displeju Croatia osiguranja pokazuje 24°C uz reklamu koja nam obecava da se s njima nemamo cega bojati.

Danas mi Zagreb slici na Oran iz Camusovog romana. Suncan i topao dan, mirise na Mediteran, na suhu zemlju i prasinu. Popodnevna siesta, u gradu nema ni pasa. Povremeno neki prolaznik lijeno proseta po trgu. Ovakav je dan bio kad se upucao Seymour Glass, anomalija u inace savrsenom svijetu. Ima nesto perverzno privlacno u tome. Dan je savrsen i boli ga briga za to sto ljudi pate.

Ma savrsen dan. Nema veze ako i nadolazi katastrofa, ja odoh radit zvijezde po ulici.

Zivot nosem klimatskim promjenama zna prilicno iscrpljivati. Danas sve mogu, hodati na rukama, plivati, plesati, letjeti, nositi svijet u zubima, imam nadljudsku snagu i upravo bolesni optimizam. Svijet je jos mlad, lijep i saren i sve je moguce. Volim i mrzim i vristim i smijem se i placem. Nosi me ljubav. Pa me poslije nosi apatija. Pa prestane. Pa je opet sve sareno pa je opet sve sivo. Pa placem. Danas ne. Danas je suncano i danas mogu i volim i volim i mogu pa opet mogu pa opet volim i mogu i volim... nosi me ljubav i mogu je imati dovoljno za sve. Danas. Vani je toplo i suncano, trcim po ulici i razmisljam kako je lijepo trcati, kako je lagano, kako cu se, ako tako nastavim, samo odlijepiti od tla i zamahnuti krilima. A jos jucer je bilo drugacije. Fatalizam me zamara, iscrpljuje, te promjene je ponekad nemoguce podnositi. I ta moja racionalizacija... kad ti je sve crno ili bijelo, moras racionalizirati da bi se sjetila da je sivo. Nezdravost bipolarnog pogleda na svijet da se rijesiti lijekovima, ali opet, ako se odreknem svojih raspolozenja, ako se odreknem depresija i padova, kako cu ponovo letjeti? Volim svoje euforije. Ne dam svoje suncane dane. Meni sunce sja jace nego drugima.

Postoji razlog zasto mi je ovo gore najdrazi filmski citat svih vremena. Citav zivot se osjecam kao da se vozim u jurecem vlaku prema nekom zidu. I nema veze sto vidim zid, brzina je moj zivot i imam dojam da bih se raspala onog trenutka kad bih stala, da je akceleracija ono sto me drzi na mjestu i da ne mogu stati. Pa se zalijepim u zid. Tras.

Onda povremeno, samo povremeno skrenem s rute i smugnem. Moja putovanja zapravo su moji bjegovi. I na njima jurim, samo je krajolik drugaciji. Nema zidova.

U ovih par dana u Splitu nisam uspila dovoljno pobjeci da se vratim jednakom brzinom na tracnice. I sad sam malo pukla. Otisla sam na faks, bilo mi je hladno i u trenutku sam zamrzila svoj sal i zimski kaput i cizme i ovo vrijeme i rasplakala se i vratila se kuci. Jer naravno, vrijeme je dovoljno da me izbaci iz takta. Razdrazljiva sam, boli me glava, suze mi oci, place mi se i tesko drzim koncentraciju. Mogu jurit samo suncanim danima.