C’est l’histoire d’un homme qui tombe d’un immeuble de cinquante étages. Le mec au fur et a mesure de sa chute, il se répete sans cesse pour se rassurer: jusqu'ici tout va bien, jusqu'ici tout va bien, jusqu'ici tout va bien...
Postoji razlog zasto mi je ovo gore najdrazi filmski citat svih vremena. Citav zivot se osjecam kao da se vozim u jurecem vlaku prema nekom zidu. I nema veze sto vidim zid, brzina je moj zivot i imam dojam da bih se raspala onog trenutka kad bih stala, da je akceleracija ono sto me drzi na mjestu i da ne mogu stati. Pa se zalijepim u zid. Tras.
Onda povremeno, samo povremeno skrenem s rute i smugnem. Moja putovanja zapravo su moji bjegovi. I na njima jurim, samo je krajolik drugaciji. Nema zidova.
U ovih par dana u Splitu nisam uspila dovoljno pobjeci da se vratim jednakom brzinom na tracnice. I sad sam malo pukla. Otisla sam na faks, bilo mi je hladno i u trenutku sam zamrzila svoj sal i zimski kaput i cizme i ovo vrijeme i rasplakala se i vratila se kuci. Jer naravno,
vrijeme je dovoljno da me izbaci iz takta. Razdrazljiva sam, boli me glava, suze mi oci, place mi se i tesko drzim koncentraciju. Mogu jurit samo suncanim danima.
...mais l'important, c'est pas la chute, c'est l'atterrissage.