O Mrkvi:
Mrkva je razmazeno i djetinjasto stvorenje kao stvoreno za kucnog ljubimca. Voli puno pricati, gnjaviti ljude, biti u centru paznje, cinicno grintati, smijati se svemu i svacemu, citati knjige, gledati filmove i spavati. Najlakse ju je pripitomiti ceskanjem.
O blogu:
Apsolutno je zabranjeno bilo sto napisano ovdje shvacati ozbiljno.
Ne morate ih citat, ovo nije lista za vas nego podsjetnik za mene :)
Reklamiram (ponekad se ovako osjecam):
Puše jak vjetar, i makar je toplo, čini mi se da će me taj vjetar otpuhati kao maslačak, pa stišćem kaput jače oko sebe, i stojim tamo, u sivom odijelu i crnim čizmicama i u tom finom crnom kaputu, i nekako osjećam da i nisam drugo nego taj kaput - sva ona koža i meso ispod, to je neka prazna ljuska, a ja, ona prava ja, pretvorila se u kaput i stoji pod sivim zagrebačkim nebom dok na zapadu sjaje oblaci boje ciklame i svjetla u stanovima nekih visokih novogradnji tamo negdje oko Vukovarske, a iznad svega toga svijetli crveno svjetlo na vrhu nekog industrijskog tornjića, kao oko apatične kamere koja snima, iako nitko neće gledati taj film.
Rutvica
1 Pavement
2 The Beatles
3 M. Ward
4 Carter the Unstoppable Sex Machine
5 The Clash
6 Pearl Jam
7 Hang on the Box
8 Eddie Vedder
9 The Velvet Underground
10 of Montreal / Wire / Radiohead
Citati
ja bi ekshli htio bit emotivno zrela osoba, to je onak dost... korisno.
ali nisam siguran kako se to postize, a nemam nekog interesa za istrazivanje
-Boris -
stan sad blista, kao šta kod mojih mladića sve blista baš kad raskinemo. tako naprimjer počnu pit ili se drogirat ili se seksat i postanu skroz naskroz zabavni tek nakon šta se rastanemo. to me činilo, a izgleda da me i dalje čini razmjerno nesretnom.
-Rusulica-
zato ja mislim da bi trebalo promijenit bonton i naložit da ljudi kad sretnu nekoga na ulici krenu pričat o sebi ako im se priča, i da nikako ne pitaju druge kako su oni, jer to je nepristojno.
-Rusulica-
Pogo je vjerojatno nastao kao oblik kretanja pijanih pankera u pokušaju da dođu od točke A do točke B
-Rutvica-
Iskreno vjerujem da je tip koji bi mogao koncentrirano ševit dok ga sa svakog raspoloživog mjesta na zidu gledaju lemuri, tuljani, morske krave, zebre, krokorafe i ostala živinčad zreo za terapiju.
-Alexxx-
Ucitelj, to je zanimanje. Uciteljica, to je dijagnoza.
-Michal Viewegh-
I bit ce nam lijepo, a ne kao zadnji put kad smo svi umirali od straha
-(K)Ana-
da li svaki put
kad na neki odnos nalijepimo etiketu
na kojoj piše što je on točno
ustvari
stavljamo taj odnos u neku kutijicu
u kojoj ne smije rasti
ni smanjiti se
da bi odgovarao
nekakvoj definiciji
ni mijenjati oblik
ništa.
-Alexxx-
Kako me naci?
Crtice iz ljubavnog zivota:
° udavace :))) (oh da, tu sam)
° vjencanje citati (ne razumin ovu formulaciju, sta oni traze, zavjete?)
° bracni citati
Hrana:
° pitalica za kukuruz (da mi je znat sta mu je ovo... idem googlat)
° blitva
° plijesan konzerva
° alergija na mandarine (jel s vrhnjem?)
Medjunarodna suradnja:
° ima li pankera u turskoj
° crtezi karikatura meksikanaca
° bosanski ekonomisti u Danskoj (wft?)
Priroda i drustvo:
° madagaskarski siktajuci zohar
° duh iz cantervillea
Zivot:
° fetiš priče
° snuuf (helou, mozda mislis na snuff?)
° nemogu proć prvu pomoć (potpuno ga razumijem, samo mi nije jasno zasto to upisuje u trazilicu)
30.3.2008. 15 sati poslijepodne, grad je prazan, sat na displeju Croatia osiguranja pokazuje 24°C uz reklamu koja nam obecava da se s njima nemamo cega bojati.
Danas mi Zagreb slici na Oran iz Camusovog romana. Suncan i topao dan, mirise na Mediteran, na suhu zemlju i prasinu. Popodnevna siesta, u gradu nema ni pasa. Povremeno neki prolaznik lijeno proseta po trgu. Ovakav je dan bio kad se upucao Seymour Glass, anomalija u inace savrsenom svijetu. Ima nesto perverzno privlacno u tome. Dan je savrsen i boli ga briga za to sto ljudi pate.
...all those horrors were not near enough as yet even to ruffle the equanimity of that spring afternoon. Only the sea, murmurous behind the dingy checkerboard of the houses, told of the unrest, the precariousness, of all things in this world.
(Camus: Kuga)
Ma savrsen dan. Nema veze ako i nadolazi katastrofa, ja odoh radit zvijezde po ulici.
Zivot nosem klimatskim promjenama zna prilicno iscrpljivati. Danas sve mogu, hodati na rukama, plivati, plesati, letjeti, nositi svijet u zubima, imam nadljudsku snagu i upravo bolesni optimizam. Svijet je jos mlad, lijep i saren i sve je moguce. Volim i mrzim i vristim i smijem se i placem. Nosi me ljubav. Pa me poslije nosi apatija. Pa prestane. Pa je opet sve sareno pa je opet sve sivo. Pa placem. Danas ne. Danas je suncano i danas mogu i volim i volim i mogu pa opet mogu pa opet volim i mogu i volim... nosi me ljubav i mogu je imati dovoljno za sve. Danas. Vani je toplo i suncano, trcim po ulici i razmisljam kako je lijepo trcati, kako je lagano, kako cu se, ako tako nastavim, samo odlijepiti od tla i zamahnuti krilima. A jos jucer je bilo drugacije. Fatalizam me zamara, iscrpljuje, te promjene je ponekad nemoguce podnositi. I ta moja racionalizacija... kad ti je sve crno ili bijelo, moras racionalizirati da bi se sjetila da je sivo. Nezdravost bipolarnog pogleda na svijet da se rijesiti lijekovima, ali opet, ako se odreknem svojih raspolozenja, ako se odreknem depresija i padova, kako cu ponovo letjeti? Volim svoje euforije. Ne dam svoje suncane dane. Meni sunce sja jace nego drugima.
C’est l’histoire d’un homme qui tombe d’un immeuble de cinquante étages. Le mec au fur et a mesure de sa chute, il se répete sans cesse pour se rassurer: jusqu'ici tout va bien, jusqu'ici tout va bien, jusqu'ici tout va bien...
Postoji razlog zasto mi je ovo gore najdrazi filmski citat svih vremena. Citav zivot se osjecam kao da se vozim u jurecem vlaku prema nekom zidu. I nema veze sto vidim zid, brzina je moj zivot i imam dojam da bih se raspala onog trenutka kad bih stala, da je akceleracija ono sto me drzi na mjestu i da ne mogu stati. Pa se zalijepim u zid. Tras.
Onda povremeno, samo povremeno skrenem s rute i smugnem. Moja putovanja zapravo su moji bjegovi. I na njima jurim, samo je krajolik drugaciji. Nema zidova.
U ovih par dana u Splitu nisam uspila dovoljno pobjeci da se vratim jednakom brzinom na tracnice. I sad sam malo pukla. Otisla sam na faks, bilo mi je hladno i u trenutku sam zamrzila svoj sal i zimski kaput i cizme i ovo vrijeme i rasplakala se i vratila se kuci. Jer naravno, vrijeme je dovoljno da me izbaci iz takta. Razdrazljiva sam, boli me glava, suze mi oci, place mi se i tesko drzim koncentraciju. Mogu jurit samo suncanim danima.
...mais l'important, c'est pas la chute, c'est l'atterrissage.