Karota ludens

Kad sam bila na prvoj godini faksa, na OTV-u bi se nakon gasenja programa pojavila nekakva slika s nekakvom polugolom zenom i kraj nje je bio nekakav X u krugu uz koji je pisalo "press" ili nesto slicno. Jednom sam napusena valjda 15 minuta pritiskala taj botun. Sto je najbolje, kad sam to jednom spomenula prijateljima, oni su mi rekli da su istu stvar radili cijelu noc.
Svaka ptica svome jatu leti...

Komentiramo clanak o nekoj Amerikanki koja se zalaze za to da pedagosko lupkanje djece po pelenama postane kaznjivo djelo. Kaze ona, ako ne tucemo macke, zasto bismo tukli djecu. A Kruska ce na to - kako ne, pa macku svako malo sutnes...

Kad sam bila dijete, silno sam htjela imati prijateljicu koja se zove Ola i uvijek sam zamisljala kako se vozim u autu i masem joj kroz prozor na nekom krizanju. Mislim da je to bilo zato sto su djeca iz vrtica uvijek pricala kako su se srela u gradu sto se meni nikad nije dogadjalo zato sto sam zivjela u jednom kvartu, a isla u vrtic u drugom.
Zapravo, lazem da nisam nikad nikoga vidjela u gradu. Jednom sam vidjela Vibora kad sam bila s mamom u Ljubljanskoj banci u Koteksa, a on je bio s tatom i dok smo cekali roditelje, sjeli smo u nekakav kantun i ja sam mu citala slikovnicu. Zivo se sjecam tog dogadjaja jer sam bila zatreskana u njega gotovo cijelo vrticko razdoblje (izuzevsi kratki period kad mi se svidjao Igor zato sto je imao iste papuce kao ja), a u toj banci je bio samo moj. Mislim da mi je kasnije postao i vrticki decko iako sam ga dijelila s Marijanom. Ne sjecam se je li on imao pravo glasa u cijeloj toj prici ili ne.
Uglavnom, vratimo se mi na Olu. Dok sam bila kod bake u Zagrebu, jednog dana se na vratima nenajavljeno pojavio moj makarski dida koji je bio na proputovanju kroz Zagreb i donio mi lutku. I tako je Ola postala moja stvarna prijateljica.

Ova zaraza kruzi blogovima vec neko vrijeme, a ja sam je pokupila od Alexxx. Mislim da ne postoji bas nista sto nije bas nikome poznato. Brbljava sam, jebiga, i nije mi problem pricat o nekim stvarima. Al probat cu.

1. Pricam u snu. Nisam to znala donedavno, rekla mi je sestra. To je ultimativni dokaz da je prekomjerno pricanje nesto izvan moje moci.

2. Beskrajno me iritiraju moji krivi nozni palci. Naime, sto je? Pocinju normalno, a onda se u jednom trenutku krive prema ostalim prstima pod kutem od gotovo 45 stupnjeva. Nekim ljudima to izgleda simpaticno, meni totalno defektno. Grmph.

3. U trecem srednje sam bila uvjerena da sam podvojena licnost i da teret svih pizdarija koje napravim zapravo necu nositi ja nego moj alterego kojeg cu se nekako kasnije jednostavno rijesiti tako da ga zaboravim. Nesto slicno Portretu Doriana Graya, samo sto u to vrijeme nisam jos povezivala te dvije stvari. Prestala sam kad su mi neki ljudi rekli da ludim.

4. Nepopravljivi sam hipohondar. Prvi put kad sam ugledala svoje jajnike na ultrazvuku kod ginekologa bila sam uvjerena da su tumori, a za bubreg sam mislila da je okamenjeni fetus. I nabrojala sam devet od deset sindroma dijabetesa.

5. Jednom sam trazila Uskrs na kalendaru (naravno, gledajuci kad je prvi neradni ponedjeljak) da bih vidjela hoce li mi se ove godine poklopit s vikendom. Ludo pa zivi, sta da vam kazem :D

Ajmo, Kruska, dmj, tres chick, Kronicar naseg malog mista i Sudden sid