Karota ludens




Vrtic...

Kad sam bila dijete, silno sam htjela imati prijateljicu koja se zove Ola i uvijek sam zamisljala kako se vozim u autu i masem joj kroz prozor na nekom krizanju. Mislim da je to bilo zato sto su djeca iz vrtica uvijek pricala kako su se srela u gradu sto se meni nikad nije dogadjalo zato sto sam zivjela u jednom kvartu, a isla u vrtic u drugom.
Zapravo, lazem da nisam nikad nikoga vidjela u gradu. Jednom sam vidjela Vibora kad sam bila s mamom u Ljubljanskoj banci u Koteksa, a on je bio s tatom i dok smo cekali roditelje, sjeli smo u nekakav kantun i ja sam mu citala slikovnicu. Zivo se sjecam tog dogadjaja jer sam bila zatreskana u njega gotovo cijelo vrticko razdoblje (izuzevsi kratki period kad mi se svidjao Igor zato sto je imao iste papuce kao ja), a u toj banci je bio samo moj. Mislim da mi je kasnije postao i vrticki decko iako sam ga dijelila s Marijanom. Ne sjecam se je li on imao pravo glasa u cijeloj toj prici ili ne.
Uglavnom, vratimo se mi na Olu. Dok sam bila kod bake u Zagrebu, jednog dana se na vratima nenajavljeno pojavio moj makarski dida koji je bio na proputovanju kroz Zagreb i donio mi lutku. I tako je Ola postala moja stvarna prijateljica.


24.01.2007. Komentari (3) Isprintaj # Izdvoji