Karota ludens

Mrzim utorke. Mrzim ih. Mrzim. Mrzim. Mrzim. Mrzim. Jesam li vec spomenula da mrzim utorke? Ne? Stvarno? Onda cu jos jednom. Mrzim ih.
Znate li one dane kada vam nista ne ide od ruke ma koliko se vi trudili? Kada unatoc svim pokusajima i dobroj volji ipak uspijete zabrljati stvar? I to ne onako, laganini, nego maestralno. Oni dana kada vam magnet sjedne na mozak i onda osim sto ga dobro prignjeci uspije uzgibati i ono malo preostalih uredjenih mozdanih cestica? Oni dani kada bezrazlozno padnete u depresiju, a onda vam jos netko uvali samo takav razlog da vas dodatno sjebe, e pa sad zamislite jos takvih razloga, recimo, na kvadrat. Dakle, ti dani (osim pms-a) su meni definitivno utorci. U svom nevirtualnom dnevniku imam napisane citave ode o mrznji prema tom kretenoidnom danu u tjednu. Uvijek, ali uvijek kad se dogadja neko sranje, zastanem da razmislim i skuzim da je - pa naravno - utorak.

I naravno da je padala kisa. I naravno da sam spavala samo 4 sata. I naravno da sam se prehladila ko bestija. I naravno da sam dva sata sjedila na podu na faksu ispred kabineta profesora cekajuci da vidim hoce li mi se dovoljno smilovati da mogu nastaviti skolovanje. I naravno da su me svi otkacili za izlazak. I poderale su mi se hlace. I kao kruna svega, vidjeh Gremlina kako vuce neku djevojcicu za ruku. Ups, a to nisam bila ja. I jos sam opet morala slusat izljeve ljubavi nekadasnjeg mi prijatelja. I onda me pita... zasto se ponasam kao da me nitko ne voli? Ma pas mater. Pa sam kukavicki zbrisala. Sjela u tramvaj, pogledala plocicu s natpisom. Lijepo pise - sjedalo za invalide. Mislim se, pa jesam. Emocionalni invalid. Mentalni invalid. Istog trena sam znala da sjedim na pravom mjestu.