Karota ludens

Jedan stari post, ali nekako mi dobro dodje za pocetak...

Kad si dozvolim da se rastuzim, kao da odvrnem neki pipac koji me podsjeti na sve one trenutke u kojima sam se osjecala izdano i prevareno, one u kojima sam ja razocarala i podbacila, one u kojima sam si naknadno znala reci da sam trebala vidjeti kuda to vodi, da sam "trebala znati", one u kojima sam iz banalnih ili ozbiljnih razloga bila vise ili manje potresena ili samo zalosna. Naviru mi sjecanja koja rastuzuju. Sjetim se da izmisljeni karakteri koje sam toliko voljela zapravo ne postoje, da su prijatelji Christophera Robina zapravo plisane igracke i da su i moji plisani prijatelji zapravo bezivotne tvorevine koje sad skupljaju prasinu na vrhu ormara. Sjetim se da su ljudi oko mene pravi, da su stvari poput nesreca i bolesti ovdje i da nam se dogadjaju, da mi tati nije dobro, da mi je prijateljica nedavno izgubila oca, a druga dijete, i da su i druge smrti i bolesti bile prave, a ne objavljene pogreskom, da smo prezivjeli pusta sranja o kojima bih voljela da smo znali samo iz crne kronike, da smo se unatoc svemo sto nas je trebalo zbliziti ipak udaljili jedni od drugih, da su nam teme razgovora postale crnije i ozbiljnije i sve me to podsjeca na mrsku poslovicu iz Andersenove bajke – "pozlata svud opade, svinjska koza ostade". Neke stvari su doista poprimile patinu starosti i trulezi, u zraku se katkad doista osjeca vonj smrti, a i ona je bolja od neizvjesnosti. U takvim trenucima mi dodje do svijesti da zivot ipak nije bajka ma koliko zeljela vjerovati suprotno...

... i tako, osjetim svu tu tugu zbog svih tih stvari kako me pogadja jednakim intenzitetom kao i onda kad su ta sjecanja bila aktualna dogadjanja. Osjetim kako se sve te bolne uspomene slijevaju u mene u isti mah, kao da jedna kaplja boli koja se uspije probiti do moje svijesti porusi sve one brane koje sam pazljivo sagradila da pobjegnem od bolnih uspomena i cini ce me bujica navrnutih osjecaja jednostavno zgromiti. Osjetim isto nesnalazenje kao i uvijek i istu zelju da zatvorim oci i sebi uz neku hipnotizirajucu melodiju koja mi se vrzma po glavi "objasnim" da se to zapravo ne dogadja, da stvari uopce nisu i crne, da je zivot zapravo Cabaret i da cu otici kao Elsie – najsretniji les kojega ste ikad vidjeli. Zatvaram oci pred stvarnoscu i glumim taj vrazji cabaret i potpuno mi je svejedno poznajem li goste, sto misle, kakva obiljezja imaju po sebi i jesu li dosli po samilost ili zabavu. To je moj cabaret, ako vam se ne svidja gluma, ako vam se ne svidja osmijeh i ako ne volite glupost i bescutnost, mozete izaci. Ipak, preporucam da ostanete i podvrgnete se lobotomiji na sanku. Ako ste prvi put ovdje, ne brinite zbog cijene. Kuca casti. Samo pazite, mogli biste se lako navuci. Ja jesam. Ostaje mi samo podsjetnik da ne disem. Gutam zrak.