Disali su zasebno
svaki u svom špiljcu
o suncu što tone
kad ga mjesec šutne,
o zorama ranim
kada prvi ovog drugog
na počinak tutne.
Praznik bi im bio
kada svoju svjetlost meku
svijeća mirisna im pljusne
i špiljac ozari.
Sami.
Iz kutka kljucka dupin mali
dok sitni sati
samo za njih stali.
Svaki dah i plov,svaku riječ
gugutali nijemi
srca im dršću u radosnoj tremi
sve dok se tako ne uspavaju
Sneni.
Pjerinku je bilo ko da pjesme ove
svaki stih posta puna njuška u rosi
pa trepti,pa sjaji i njemu po kosi
nebrojene meke poljupce nosi,
a šljapkali bosi
a šljapkali bosi....
|