Disali su zasebno svaki u svom špiljcu o suncu što tone kad ga mjesec šutne, o zorama ranim kada prvi ovog drugog na počinak tutne. Praznik bi im bio kada svoju svjetlost meku svijeća mirisna im pljusne i špiljac ozari. Sami. Iz kutka kljucka dupin mali dok sitni sati samo za njih stali. Svaki dah i plov,svaku riječ gugutali nijemi srca im dršću u radosnoj tremi sve dok se tako ne uspavaju Sneni. Pjerinku je bilo ko da pjesme ove svaki stih posta puna njuška u rosi pa trepti,pa sjaji i njemu po kosi nebrojene meke poljupce nosi, a šljapkali bosi a šljapkali bosi.... Post je objavljen 26.09.2015. u 01:53 sati.
