mriza zivota

subota, 22.02.2014.

Grozje,gusjenica,gambor,likar:-)








Pčele sa na grozje okomile,
grozje složeno u gomile
svakome ko da na duši lakne
od gomile kad se odmakne,
al i u hrpi za živu glavu
grozd neda boju ludo plavu.



Boju,taj nježni,plavkasti dašak,
trag soli,južine,krede
što se potajno,cijeloga vijeka
prenosi kroz prste čovjeka
ko dokaz da nešto nejasno ima
na zemlji i na nebesima...




Jel škakjiva gusjenica,
ili mi se čini
da joj zrači smij sa lica
dok posmatran kako
na sprčkanom listu
putuje polako
i sveg ga golica?:-)




Gambor ti je riba
mislim; najmanja od sviju ribica
možda bi i cila stala
u kutiju od žigica.
I sad; zar to čudo nije;
pušač oće da pripali
kad najednom iz kutije
tić mu skoči mali....:-)



Likar mački priporuči
da planinski zrak potraži
pa sad ona
ko na straži
jednako na krovu čući
i na krovu vreba miše
i planinski zrak udiše:-)

08:43 | Komentari 22 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 17.02.2014.

Može li ?











Tko će znati
da li plavo more pati,
da li šumi ,da li žudi
kada spava,
kad se budi?
Ima l želja i planova,
uspomena,misli ,snova?
Šta sve može da učini
kad poludi na pučini?




Da li nekad zbog oluje
prehladi se i boluje?
Osijeća li morska voda
zub murine,pramac broda?




Šta smjeraju morski vali
kad pljuskaju po obali,
kad se gone,rone ,penju
sve do kule na kamenju?
Boji li se more mina
kada grunu iz dubina?
Kada morem oganj plane
osijeća li voda rane?




Zašto more nekad šuti,
a nekad se strašno ljuti?
Šta osijeća plava duša
kad se naglo zapjenuša?
Ima l more usne,uši,
može li nekad da presuši?

19:05 | Komentari 22 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 13.02.2014.

Ne boj se grohomče

Tog istog dana potrča prva k ribaru žena samostanskog vrtlara i podoji dite.
Ona otkri ditetu u šakici ostrižak nekog tkiva.

-Reka bi da je komadičak vezene maramice mrižaste.Sija ko svila,a svila nije.
Kao da je tkano od morskih trava,a vezeno nitima sunčevih zalazaka.
To je ;Frane,mati turila svome ditetu u šaku znak po kojemu će ga jednom nać i pripoznat.
To je sigurno rod kneginjice koje,jer ovakvih rubac nema kod nas siromaških žena..
.Gledaj,sja se ko sunce i ko misec blista.Lipo to dite porod kakove nesritne krajice.

-I Mojsijina je mater metnula njega u košaru pa s njin na rijeku-kaza ribar.

-Frane,nastavi žena-daj iglu pa ću sašit to tkivo ditetu ispod pazuha.
Čuvat će ga od zla.

-Ranit ćeš mi dite bleso beno jedna!-odgovori ribar.








-A zar nisi čuja kako je lani poginija mladi Niko?-ražesti se primalja.
Odveza se na more pa ga zadavila morska vištica.Bilo je tiho,misečina sjala.
Vesla je uz kraj i zna je plivat i to višt ko strila nebeska.A Frane, šta na to kažeš?
A kad vitar noću puše tko ono leti nad moren i straši mornare?Znaš li ti ko ono šara po pijesku slova šta ih ne mogu pročitat ni naši sveti oci? Šta ćeš s tim ditetom gospu ti blaženu?-

-More mi ga dade i ja ću ga čuvat sve dok mi ga opet ne uzme.




Diže se graja i vika na Frankove riči:
-Upropastit ćeš se grijuć tu morsku zmiju svojin njidrima.
Progonit će te vištice,progutat će te valovi,raznit će te oluja,a izbjegneš li kako zlu,
opoganit će sva sela naokolo tim skotom i ljudi će bižat od tebe ko od gubavca.
Golo je dite uz to ciktalo i gukalo na posteji.Obraščići se zarumenili ko jabuke.
Oči-dva okrugla zelenkasta lišaja na potonulu kamenu-sjale se plavičatim sjajem.
Bujne vlasi kružile su dičje lice,isticale bilinu vrata i sedefovu boju ušiju sličnih dvima školjčicama.
Jedro tilašce maloga stvorenja vonjalo je po bobama morskog grmovlja i zvizdača.

-Ali je ipak lipo to dite-kaza neko.
Ono najedanput zaplače.Plakalo je tako tužno i umiljato da mu žensko srce ne odoli.
Priđe divojka mlada k ditetu.Već ga tila omotat krpama kad odjednom primalja kriknu i skoči
unazad ka da je ugledala zmiju.

-Rekla san ja!Rekla san ja da je skot pakleni.O Bože čega san se dotakla?
Šta san to vidila?Gledaje juudi,gleedajtee!!-derala se ko da je kolju upiruč prston u ditinje nogice.
Dite se grčilo od plača.Diglo nožice u vis i raširilo prstiće među kojima žene ugledaše tanke nježne kožice.

-Ajmeee,tako je i u gusaka!
-To je porod vješticeeeee!
-Izginit će mi dica doomaa,jer san ga se dotaklaaaa!
-Bacimo to u moreeee!
I žene navališe na posteju.Ribar skoči,digne u naručaj rasplakano dite i zagrmi;





-Nazad žene!Naaazaad ili ću vas sve pobit!

Gomila je vikala tražeć žrtvu.Kada vidiše da ribar ne samo šta ne popušta,nego je dapače
kadar ih i silom protirat,povuku se prema vratima i sve psujuć i režeć išćeznu priko vrata.
Ribar se umiri,sjede i stade zibat u naručju ditešce koje je i nadalje jecalo.

Kroz otvorena vrata vidija se dvostruki red procvitalih bajama.
Bjelasao se o podnevnom suncu šljunak na obali.
Modrina jedva talasaste pučine prelazila daleko na obzoru u plavetnilo nebesa
i gledala kao veliko oko u ribarevu izbu.Miris morskih trava plovio po vrtlu prodiruć u kućerak.
More je plahalo pržinu i pivalo uspavanku,punu čudnih zvukova i šaputanja.
Ditešce spava na krevetcu.Do njega stoji ribar Frane i šapće
:-Slatko spavaj siroče.Ne boj se kopna,ne boj se mora, ne boj se zviri,ne boj se grohomče.
U ovoj vali sve ti se smiri...



Mirišu ružmarini i modri se lovor,
u srebrnom jutru još spavaju žali;
duboko u školju čuo se je govor;
to zborahu prvi probuđeni vali.
I osijećam gdje se budi tihim šumom
uspavana duša stvari oko mene
I miriše more ribom,dok za humom
svod se stakli,širi,mru i zadnje sjene...
Znam, nekad ko dite u svitanje zore
istim ovim putem penjah se u gore
I uvik me srete nestrpljiv šum vala
čujem i sad; huji ispod oštra žala
isti stih,
još isti što me nekad srete-
stih iz strofe ko zna kada
započete

Zaklopi Fran svoju bilježnicu padajuć već naglavce na kušin.Snom dubokim zagrli ga san...

15:46 | Komentari 19 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 09.02.2014.

Vesla,vitar i mašklin...



Još pospan i težak ustade jutros ribar Franko iz svoje niske posteje.
Otare oči i pojide komad kruha.Baci na rame mrižicu,privati vršu,otvori vrata i izađe iz izbe.




Rudila je zora.Rumenili se oblaci nad gorom,nalik na vatrena kola što nagnaše odjednom u ludi trk,bježeć pred nekim požarom prema morskoj pučini.Sijevalo je,ovjenčano prvim tracima još nevidljivog sunca,čelo Modre gore.Plavetnilo pučine prelivalo se u biserne odsjeve.More disalo i stenjalo između hridina niz obalu.
Ljuljuškalo se lagano i jednolično kao da i dalje ziba one dva ogromna plovka što ih je zora zatekla u tvrdome snu,sa glavom na valu i s leđima u vis,ona dva još dremovna otoka na mornome moru;
Lomni Brk i Tres bregoviti.
S mrižon na ramenu i s vršom pod pazuhom zaustavi se Frako prid kučicom i zagleda se u svit...
U njegovu su vrtu cvitale bajame.Od kućnih vrata ravno prema otvoru na drvenoj ogradi u dva reda nizala se drveća krcata cvitova nalik na zvizdice,s laticama blistavim od jutarnje rose.
Trava i mahovina pokrivale zemlju i kamenje u vrtu.Klupa pod jorgovanom posrnula na škinu.
Motke za lozu naherile se i prislonile na zid.Jedino su koci za sušenje mriža stršili prema nebu,noseć konope o kojima je visija po koji konac mriže.
I ribar se namrgodi,kao da se jidi šta stoprv sada ugleda taj nemir i pustoš u vrtlu.Da nema bajama koje same rastu i cvitaju i bršljana šta je pokrija zid,nebi bilo ni znaka prolića u vrtu ribara Frane.




Dvadeset je lita što on ostavi motiku i sikiru sred šume u planini,pa se spusti na more i prionu za veslo.
Šum valova učinija ga gluvim za šuštanje krošnje.
Morske pjene,travuljke i mahovine naučiše ga da i ne gleda na bazgove plodi i kite jorgovana.
Miris mora prodro mu u kljove i u dušu,pa ribar više i ne osijeća vonj smrekovih kora i borovih smola,
ali danas u taj uranak,rasvitljen ognjima proljetne zore i pred tim bajamama u cvatu,
ribar osjeti najedanput zamah zemlje.Osjeti vonj luga i lišća,miris grana ...
Nešto tužno i slatko zaokupi mu dušu,trone ga i prisili ga da stane ko ukopan.
Kao da je rodna šuma pružila danas svoje zelene ruke od planine sve do morske obale.
Kao da bi tila zgrabit za prsi i pokušat na njemu svoju moć.



Stoji ribar s mrižon na leđima i s vršon pod pazuhom pod procvitalom bajamom.
Sluša šumorenje jorgovanskih grančica nad crkvenim zidom i šuštanje krošanja negdi tamo iza drvene ograde.Govori mu to šuštanje da je rodna mu kuća još uvik tamo gori u planinskoj uvalici.
Još lipe cvatu i mirišu ko i davno u širokom dvoru.Potok žubori i piva pod ponistron sobe u kojoj se on rodio.Šumori mu to šuštanje da mu kosa već sidi,a veslo postaje sve teže u mršavin rukan.
Sam i zapušten u toj kolibi pokraj mora.
Vitarčić udarija s istočnih gora,uskomeša oblake,rastrga ih na čuperke, pa ih prosu povrj pučine i oblaka.
More se odjenput prenilo i uznemirilo.Zašumilo je u pozdrav suncu što sada sinu na gorskoj kosi.
Nagli val zatrka se na šljunak isprid ribarevih vrata i zapišti na umoru šumom pjene.
Franko tresne glavon,kao da bi tija otirat čudne misli i pođe prema vratima.
Njegova se brodica zibala usidrena u zaklonu.Negda su u njega bile snažne miške.
Onda je svake večeri vukaa sam na pržinu svoju brodicu da mu je noćna oluja ne proguta,ali otkada poče sijediti i ruka mu dršće,povjerava sidru svoju brodicu na dva vesla i sa slikon Bogorodičinom na pramcu.
Zakorači priko šljunka.
Na pržini su ležale krpe morskih trava,mrke pa zeleni i crveni okrajci bogtepitačega,bobičave grozdače i različite resine i travuljike:meke,svitlucave i bujne kao ženske vlasi.
Prazne školjke sjale su amo-tamo u šljunku.Pijesak se svjetluca pod nemirnim vodenim borama.Priđe Franko do stupa o koji je bila privezana brodica i stade vuć.Najedanput se okrene.
Raskolači oči.Od čuda mriža mu skliznu niz rame,vrša mu pane u more.
Nad pjeskurinom do same kamene pojate zibalo se u vodi klupko morskih trava,a u njemu ko u zipkici ležalo nauznak i plakalo žensko sitno nešto.
Golotinja diteta blistala na suncu poput kitice breskinih cvitova.
Pričini se ribaru da gleda najlipšu morsku meduzu koja s e pretvori pred njim u čedance da ga pozove plačem i da mu se nasmiješi očima nalik na lišaje na dnu mora.




Razdragan do suza čovik ugazi u more,prignu s e nad stogom travuljine i pruži ruke prema ditetu.
Ili da lebić uzbiba u onaj tren mirnu površinu te s e ležaj trave dignu u susret čoviku,ili da ribareve noge uroniše u onaj čas duboko u pijesak,ili da neke nevidljive ruke postaviše čedo u Franin naručaj,ma i kako se to uistinu desilo,ribar je Frane sve do smrti tvrdija da s e u taj tren zbilo čudo i da mu je more samo stavilo to dite na ruke .
...Cvitali su bajami u vrtu i mirisale su kite jorgovanove nad crkvenim zidom.
Cvičali su galebovi uokolo tornja crikvice u osvitu proljetnoga dana,kad ribar ponese sa žala u svoju kućicu onaj pupoljak s nepoznate grane,drobno i sitno-siroče morsko...

18:09 | Komentari 17 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 02.02.2014.

Zagonetke Barbarine bake




- poletilo jato golubato, za njin leti jato jarebato, prid njin tica jargovan, koja piva povazdan-

- dvi vile iz pole vire, svakoga vidu, a sebe ne vidu-

- vito navito, svakoj kući dovito-

- tukotići tuku, vukotići vuku, a sam paša preko sebe baca-

- po podanku busato, po sridini perato, po vrju klasato-

- bakren sjedi lugu, u zelenu klobuku, suze mu kaplju u zelenu kapu-

- crno vižle more liže-

- reste jela nasrid sela, iz svake jele dvanaest ogranaka, iz svakog ogranka četiri grančice, iz svake grančice po sedan listići-

- nasrid polja zlatna kuća, a okrugla kano buća, po njoj restu oštre drače, u njoj sidi mali kneže, kad se kneže šeće, kuća mu se kreće-

- dugo polje nemirno, po njem blago nebrojeno-

- svi svatovi u crvenu, samo neva u zelenu-

- u dnu jame bumbolovo jaje-

- gamizalo gamiže,košuljicu podiže,što ga gonim toniže,a on skače toviše-

- ozgar ploča,ozdal ploča,u sridini živo meso-

- dva lončića,četiri poklopčića-

- u naše curice ima dosta robice,kad okrene burica,vidi joj je stražnjica-

- ja posadi pločicu,iz pločice trakovi,iz trakova mlazovi,iz mlazova cvitovi,iz cvitova batovi,iz batova sime-

- majka kamena, sinci gvozdeni,sinci govore, majka ne može –

- trče mrka priko vrtla, za njon zec zakovrčija rep, stani mrka, zla ti trka-

- ja ubi jelena i okrvavi dvi planine-

- glavom rije, a zadnjicom žile guli-

- bilo polje, crno sime, mudar oni ko ga sije-

- mrka krava s neba pala, trbuj razbila-

- ele tele eleće, na kamenu leleće, jao meni do Boga, sve san pole pozoba, još se nisan nazoba-

- ko gre na glavi-

- pun tor bili ovaca, među njima crn ovan bleče-

- crno maleno, svu noć cara badalo-










Riješenje zagonetki;( ovce), (ovni i ovan zvonar),(oči),(put),(zubi,ruke,jezik),(pšenica),(kotao od rakije),(brod),(godina,mjesec,nedjelja,dani),(jež),(zvijezde),(trešnja),(tane u pušci),
(mlijeko),(natovaren magarac),(oči i obrve),(kokoš),(tikva),(zvonik i zvona),(kokoš i pijetao),buhu ubit noktima),(igla),(pisac), (zrela šljiva),(mlin),čavao),(pop i svijet u crkvi),(buha).

19:49 | Komentari 18 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>