Marketing
Vesla,vitar i mašklin...
Još pospan i težak ustade jutros ribar Franko iz svoje niske posteje.
Otare oči i pojide komad kruha.Baci na rame mrižicu,privati vršu,otvori vrata i izađe iz izbe.
Rudila je zora.Rumenili se oblaci nad gorom,nalik na vatrena kola što nagnaše odjednom u ludi trk,bježeć pred nekim požarom prema morskoj pučini.Sijevalo je,ovjenčano prvim tracima još nevidljivog sunca,čelo Modre gore.Plavetnilo pučine prelivalo se u biserne odsjeve.More disalo i stenjalo između hridina niz obalu.
Ljuljuškalo se lagano i jednolično kao da i dalje ziba one dva ogromna plovka što ih je zora zatekla u tvrdome snu,sa glavom na valu i s leđima u vis,ona dva još dremovna otoka na mornome moru;
Lomni Brk i Tres bregoviti.
S mrižon na ramenu i s vršom pod pazuhom zaustavi se Frako prid kučicom i zagleda se u svit...
U njegovu su vrtu cvitale bajame.Od kućnih vrata ravno prema otvoru na drvenoj ogradi u dva reda nizala se drveća krcata cvitova nalik na zvizdice,s laticama blistavim od jutarnje rose.
Trava i mahovina pokrivale zemlju i kamenje u vrtu.Klupa pod jorgovanom posrnula na škinu.
Motke za lozu naherile se i prislonile na zid.Jedino su koci za sušenje mriža stršili prema nebu,noseć konope o kojima je visija po koji konac mriže.
I ribar se namrgodi,kao da se jidi šta stoprv sada ugleda taj nemir i pustoš u vrtlu.Da nema bajama koje same rastu i cvitaju i bršljana šta je pokrija zid,nebi bilo ni znaka prolića u vrtu ribara Frane.
Dvadeset je lita što on ostavi motiku i sikiru sred šume u planini,pa se spusti na more i prionu za veslo.
Šum valova učinija ga gluvim za šuštanje krošnje.
Morske pjene,travuljke i mahovine naučiše ga da i ne gleda na bazgove plodi i kite jorgovana.
Miris mora prodro mu u kljove i u dušu,pa ribar više i ne osijeća vonj smrekovih kora i borovih smola,
ali danas u taj uranak,rasvitljen ognjima proljetne zore i pred tim bajamama u cvatu,
ribar osjeti najedanput zamah zemlje.Osjeti vonj luga i lišća,miris grana ...
Nešto tužno i slatko zaokupi mu dušu,trone ga i prisili ga da stane ko ukopan.
Kao da je rodna šuma pružila danas svoje zelene ruke od planine sve do morske obale.
Kao da bi tila zgrabit za prsi i pokušat na njemu svoju moć.
Stoji ribar s mrižon na leđima i s vršon pod pazuhom pod procvitalom bajamom.
Sluša šumorenje jorgovanskih grančica nad crkvenim zidom i šuštanje krošanja negdi tamo iza drvene ograde.Govori mu to šuštanje da je rodna mu kuća još uvik tamo gori u planinskoj uvalici.
Još lipe cvatu i mirišu ko i davno u širokom dvoru.Potok žubori i piva pod ponistron sobe u kojoj se on rodio.Šumori mu to šuštanje da mu kosa već sidi,a veslo postaje sve teže u mršavin rukan.
Sam i zapušten u toj kolibi pokraj mora.
Vitarčić udarija s istočnih gora,uskomeša oblake,rastrga ih na čuperke, pa ih prosu povrj pučine i oblaka.
More se odjenput prenilo i uznemirilo.Zašumilo je u pozdrav suncu što sada sinu na gorskoj kosi.
Nagli val zatrka se na šljunak isprid ribarevih vrata i zapišti na umoru šumom pjene.
Franko tresne glavon,kao da bi tija otirat čudne misli i pođe prema vratima.
Njegova se brodica zibala usidrena u zaklonu.Negda su u njega bile snažne miške.
Onda je svake večeri vukaa sam na pržinu svoju brodicu da mu je noćna oluja ne proguta,ali otkada poče sijediti i ruka mu dršće,povjerava sidru svoju brodicu na dva vesla i sa slikon Bogorodičinom na pramcu.
Zakorači priko šljunka.
Na pržini su ležale krpe morskih trava,mrke pa zeleni i crveni okrajci bogtepitačega,bobičave grozdače i različite resine i travuljike:meke,svitlucave i bujne kao ženske vlasi.
Prazne školjke sjale su amo-tamo u šljunku.Pijesak se svjetluca pod nemirnim vodenim borama.Priđe Franko do stupa o koji je bila privezana brodica i stade vuć.Najedanput se okrene.
Raskolači oči.Od čuda mriža mu skliznu niz rame,vrša mu pane u more.
Nad pjeskurinom do same kamene pojate zibalo se u vodi klupko morskih trava,a u njemu ko u zipkici ležalo nauznak i plakalo žensko sitno nešto.
Golotinja diteta blistala na suncu poput kitice breskinih cvitova.
Pričini se ribaru da gleda najlipšu morsku meduzu koja s e pretvori pred njim u čedance da ga pozove plačem i da mu se nasmiješi očima nalik na lišaje na dnu mora.
Razdragan do suza čovik ugazi u more,prignu s e nad stogom travuljine i pruži ruke prema ditetu.
Ili da lebić uzbiba u onaj tren mirnu površinu te s e ležaj trave dignu u susret čoviku,ili da ribareve noge uroniše u onaj čas duboko u pijesak,ili da neke nevidljive ruke postaviše čedo u Franin naručaj,ma i kako se to uistinu desilo,ribar je Frane sve do smrti tvrdija da s e u taj tren zbilo čudo i da mu je more samo stavilo to dite na ruke .
...Cvitali su bajami u vrtu i mirisale su kite jorgovanove nad crkvenim zidom.
Cvičali su galebovi uokolo tornja crikvice u osvitu proljetnoga dana,kad ribar ponese sa žala u svoju kućicu onaj pupoljak s nepoznate grane,drobno i sitno-siroče morsko...
Post je objavljen 09.02.2014. u 18:09 sati.