|
Borko je u sebi osjetio neku čudnu toplinu i prosto zablistao od zadovoljstva.Pjevušio je pjesmu koju je najviše volio...
I tu ,na tirkizno žadnom,travnatom prostoru prošaranom raznobojnim cvijećem koraljnim,osijećao je neki opojni miris.
Činilo mu se da je ptica koja prvi puta polijeće nebeskim visinama.
Sav u zanosu,čuje neki glas koji neprekidno traje i mami ga, ali su mu riječi nejasne.
-Odakle li dolazi?-
pitao se.I odjednom,gle čuda, u nekoj nejasnoj magli vidi djevojku sa duginim trepavicama i dugom zlatnom kosom.Stoji uz koralj i gleda prema njemu.
Osijeća kako ga neka nevidljiva vatra i želja gone da joj se približi i rukom je dotakne.Od takve pomisli sva krv mu jurnu u lice,nekakva čudna bujica kao poslije proljetne kiše.
Ipak je pošao naprijed...
Nevidljivi vjetar zajedno s njim.
Prilazi joj u neodoljivom zanosu samo da je dotakne po licu i lepršavoj kosi.
I tek tada se trgao iz pospanosti ispod razgranatog koralja u glavi mu iskrsnu sjećanje....
Sjetio se kada je prvi put bio u društvu jata,ali još uvijek pod uplivom malopređašnjeg sna...
Na nekoliko koraka,u maloj uvalici,sjede dupini najmlađi i najstariji.
Sijeda prelja Koraljka pričala je maštovitu priču o Zlatokosoj vili koja
je živjela u uvalama koraljnog grebena.
Svijet takvu ljepotu nikada nije vidio.Vitka sa zlatnim vlasima,dugim trepavicama i rumenim licem.Onaj koji je prvi puta ugleda ne može nikada više pomisliti na drugu djevojku,jer Zlatokosa dolazi samo u snu.
Bio je presretan što je čuo takav svršetak priče i to mu je dalo još veću nadu i snagu da će jednog dana zaista sresti djevojku kao onu iz priče o Zlatokokosoj koju je čuo od Koraljke.
Svake večeri pred spavanje,razmišljao je o tome i vjerovao da će jednoga dana morati ju sresti.
Puno godina kasnije kada se vraćao sa dugog plovnog putovanja,prolazio je blizu tog mjesta oživljavajući svoj san i Koraljkinu priču,osjetivši želju da ponovo bude sa jatom i posjeti ono mjesto gdje je prvi puta čuo priču o Zlatokosoj vili.
I krenuo je u tom pravcu....
|
