mriza zivota

petak, 30.08.2013.

Zlatokosa



Borko je u sebi osjetio neku čudnu toplinu i prosto zablistao od zadovoljstva.Pjevušio je pjesmu koju je najviše volio...

I tu ,na tirkizno žadnom,travnatom prostoru prošaranom raznobojnim cvijećem koraljnim,osijećao je neki opojni miris.
Činilo mu se da je ptica koja prvi puta polijeće nebeskim visinama.
Sav u zanosu,čuje neki glas koji neprekidno traje i mami ga, ali su mu riječi nejasne.

-Odakle li dolazi?-
pitao se.I odjednom,gle čuda, u nekoj nejasnoj magli vidi djevojku sa duginim trepavicama i dugom zlatnom kosom.Stoji uz koralj i gleda prema njemu.
Osijeća kako ga neka nevidljiva vatra i želja gone da joj se približi i rukom je dotakne.Od takve pomisli sva krv mu jurnu u lice,nekakva čudna bujica kao poslije proljetne kiše.
Ipak je pošao naprijed...
Nevidljivi vjetar zajedno s njim.
Prilazi joj u neodoljivom zanosu samo da je dotakne po licu i lepršavoj kosi.
I tek tada se trgao iz pospanosti ispod razgranatog koralja u glavi mu iskrsnu sjećanje....
Sjetio se kada je prvi put bio u društvu jata,ali još uvijek pod uplivom malopređašnjeg sna...
Na nekoliko koraka,u maloj uvalici,sjede dupini najmlađi i najstariji.
Sijeda prelja Koraljka pričala je maštovitu priču o Zlatokosoj vili koja
je živjela u uvalama koraljnog grebena.

Svijet takvu ljepotu nikada nije vidio.Vitka sa zlatnim vlasima,dugim trepavicama i rumenim licem.Onaj koji je prvi puta ugleda ne može nikada više pomisliti na drugu djevojku,jer Zlatokosa dolazi samo u snu.
Bio je presretan što je čuo takav svršetak priče i to mu je dalo još veću nadu i snagu da će jednog dana zaista sresti djevojku kao onu iz priče o Zlatokokosoj koju je čuo od Koraljke.
Svake večeri pred spavanje,razmišljao je o tome i vjerovao da će jednoga dana morati ju sresti.

Puno godina kasnije kada se vraćao sa dugog plovnog putovanja,prolazio je blizu tog mjesta oživljavajući svoj san i Koraljkinu priču,osjetivši želju da ponovo bude sa jatom i posjeti ono mjesto gdje je prvi puta čuo priču o Zlatokosoj vili.

I krenuo je u tom pravcu....

21:05 | Komentari 3 | Print | ^ | On/Off |

A na nebu...


Noć je ova ko noć svaka
puna mraka.
Pod grebenom nikog nema
i dok cijeli gradić drijema
preko puta
ispod reda starih sika
čiji miris za nos štipa
jedan pored drugog stoje
i minute pozne broje
dva,tri raka, jedna gira.

Negdi izbi jedan sat
negdi pljusnu jedan pas
zapivaše negdi plovci,
a na nebu od svih zvijezda
samo jedna zvijezda svijetli.
Tad iz mraka skoči kraka
okrete se lijevo,desno
nogom jedan kamen gurnu
zatim jurnu
i u trenu kad je neko
za grebenom tiho zvizno
nečujno ko sipe crno
preko zida-ribe brida
iza hridi on je sklizo...

20:10 | Komentari 0 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 25.08.2013.

Sto tisuća duša...

U mravljemu gradu živi
nebrojeni svijet;
sto tisuća duša ima,
možda sto i pet.
Niko da ih izbroji
nit se dade pobrojiti
silan, sitan svit
u tom Mravogradu
mravljem velegradu.

A grad sav pod zemljom
u tami se krije
mrave vidiš,
a grad niko još
vidio nije.

Kakve su im kuće
pa ne znan ni sama,
a strašno bi volila
i ovo da znan;
kako li se snalaze
u toj stisci ,gužvi toj
kad nemaju ni ulice
a kamoli kuće broj?:)

02:03 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

Bižte...

Usrid polja strašilo
male tice plašilo
svakog dana vrebalo
koju bi ukebalo.
Ajme,kako ritavo
niš na njemu čitavo
sve od zore do zore
rukavi mu vijore.
Bez ijedne zjenice
motri more šenice
čuva klice simena
od tičjega plemena.
Zagazilo u baru
nakrivilo maramu
pa sve hukće ; hu hu hu
bižte,ja san gazda tu.

01:58 | Komentari 0 | Print | ^ | On/Off |

Jerine patike



Po danu žive u slozi
jedna na desnoj,
a druga na livoj nozi,
ali u noći
usrid tame
te čudne patike
kao da se pomame;
tad one odaju po kući same
na svoju ruku
i svud se zavuku
jedna pod krevet,
ili pod fotelju,
druga pod ormar
ili iza nečeg već zađe
i onda Jere
muči grdnu muku
ujutru
da ih nađe
i da se
pravo na noge
navuku...;)

01:53 | Komentari 0 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>