mriza zivota

srijeda, 17.10.2012.

Hvala ti ,moja TI

Te zime, najjače zime ikada na ovim prostorima,kada je sve vozno,leteće i tračnoploveće kopneno,a i morsko stalo,za stolom sjedimo ti i ja prekrcanog knjigama.
Prevodiš svog omiljenog Schillera.
-Slušaj, da li ti bolje zvuči na talijanskom,grčkom ,ili engleskom?
-Ni na jednom.Na francuskom mi reci.
-Ooo j...bem ti taj Shamps Elysees,evo ti ga pa ga degustiraj!
Preda mnom iskrsnu puna zdjela sladoleda.
-Odakle ti ovo sad?
-Pa napravila sam ga sinoć još i što tražiš pod stolom,molim te?
-Pa gledam od kud si ga izvukla.Jel frižider imaš ispod?
-Daaaj, prestani,možeš li ti uopće mirovati barem pet minuta?Ne radimo više,gotovo za danas.
Smazala sam ga ,naravno ,u letu.Izašle smo van.-Idemo do Slavena.
-Kojeg Slavena?
-Slaveta Štikle.
Na dnu ulice butik.Ulazimo.
-Bog Slave.Jeli hladno?
-Uuuu! Kud vas dvije po ovome?
-Malo , za razbistriti se.
-Ahaaa..
-A jel ima što novog kod tebe?
-Ma jok!
Razgledam, njuškam,njuškam i ugledam.Treća polica odozdola.One; čizmice,crvene,rubinske,krvne, rajske-Jack pot.
-Evooo ihhh,alooo,vaamoosss!
-Slave, jel imate dva para ovih čizmica?
-Pa šta će ti dva para istih draga pobogu?
-Jedan za mene, jedan za nju.
Probale smo.Kupujemo.Presretna sam.Izašle smo van dućana,ja puvanderski samo tako,ona špricerski samo onako.E,ali ja sam ih htjela odmah obući za razliku od nje i jesam.Kaakooo je snijeg prštio te zime pod mojim čizmicama crveno koraljnim.Niz ulicu do doma otplesale su čardaš više puta,oo da.
Te iste večeri još jedno sanjkanje,na sreću unutar zidova doma.
-Što radiš to?
-Pravim koktel.
-Od čega?
-Neću ti reći.Probat ćeš.
Žuto nešto bilo, gustooo,okusa kokosova mlijeka.Guckala, guckala i nagguguuccckalaa sam se.Joooj, kako je glava tamburaalaa.Dugo,dugo nisam joj oprostila što mi nije rekla.Nikad prije, a ni poslije niti blizu, ma bilo čemu što ima alkohola u sebi.
Zato sutradan,poslije odrađenog prevođenja i ostalog uređenja,večer je donijela božanstvo.Podrum restorana.Violine dvije i ne znam sad što je bilo treće,nebitno,al za mene,svirali su za mene i ja sam se rasplakala,nikad ko tada od sreće.Bio je to poklon od nje,m o j e D i v n e.

Ne mogu ti reći-Zbogom-
što znam da voljela bi ti.
Meni to ne ide,znaš da ne ide.
Ne mogu ti reći ;Adio-,jer ti bi rekla;
-Ma, ne paše mi.
Reći ču ti ;-Doviđenja i na mene sjeti se,
srest ćemo se opet u ovom ,
ili u jednom od narednih života,
a ako ipak po tvome bude,
saznat ću s tobom kako izgleda
Tvog Rajskog vrta ljepota.

Hvala ti, moja TI

/ in memoriam Divna K. 16.10.2012 /

<< Arhiva >>

Na dlanu nosim ti rosu
poljupca kap po kap,
u moju dušu
ogoljenu,bosu
spustio si nit ne znajuć
Slap

/ gali /

"...i zato živiš u pjesmi i slici
svakoj
što izvire iz mene
i bivaš svjetlost
a ne samo igra
tek prolazne sjene
U nemiru nježnom
na način čudan
ne znajuć ni sam
dal pospan il budan....."

"Titraj svitanja" ;autor ; JERE

> Samoj sebi utočište budi
Ne prosuđuj,
Ne odlučuj,
oprost si ponudi
kao barka koju nosi uzavrelo more
i na valima vanjštine iscrtava bore
koje će bonaca uzdignute svijesti
mirnoćom svojom zauvijek zamesti
U dubinama će samo učenje cvasti
a duša će tvoja rasti i rasti
U nutrini tvojoj utočište čeka
odmor koji nudi od života rijeka
malena pećina tvoja mirna luka
uvijek kad osjetiš da zaglušuje te buka
kormilom svojim tad smjer odaberi
primiri, utihni,
sve misli saberi
i svjetlosnim sidrom
ostavi tišinu
biserom sa dna nagradi nutrinu.
Zahvali utočištu, Oceanu cijelom
mirno zaplovi pučinom bijelom.

/ Safiris /

Netko je jednom s razlogom rekao
kako je
stvaralački duh prirode
u usporedbi s ljudskim djelovanjem
poput Beethovenove simfonije u usporedbi
s cvičanjem miša i bio u pravu.

O daj,samo diši da dišem i ja

Navikla kiša da se javlja pred ponoć,
ugašeno nebo u dubokom snu,
ulice prazne s obje strane,
ptice zaspale,zrikavci bez glasa,
na uglu napušteni bar iluzija,
blijedo svjetlo odnekud sija,
na šanku čaša prelivena,
otiskom usana boje maka,
ko da ih sreća nije dotakla.

Hoću nazad u stvarnost,
neka nebo javom zatreperi,
oživi me u stihu svom,
kad me nema nek postojim.

Trebam više nego ikad,
jedan zagrljaj sunca,
trebam nešto neobično,
što nije obojeno snom i javom,
trebam jednu melodiju u plavom.

Oživi me samo da postojim,
možda sam više od jave htio,
tako mi ponekad zrak oduzimaš,
o daj samo diši da dišem i ja.

/ Autor M.MASSAL /

pečatnjaci moje duše:

franje, plonke, grdelini

All right reserved @ gali

U ovoj gužvi, ovoj stisci bez roda i bez odgajatelja, bila sam sama,
a moji vrisci, svi, nose pečat mojih želja.
I svakim stihom, i svakim zvukom,
dio sam svoje duše dala
i gađala sam lakim lukom
i gađala sam gdje sam znala i neznala.

Ako se mene pita
I po suncu i po kiši,
Kad zaspem i u javi,
Kad god se sjetiš - piši...

Ludo smo vrijeme prošli
Normativ za sreću je smijeh.
Makar ponekad počinili
I poneki namjerni grijeh.

Evo se godine nižu.
Nadam se da su pred nama.
Bez tebe ja sam život,
Zapravo živjela sama.

Krojači sudbine mi smo
Zvijezde sljedimo smjelo.
Noćas ću obući pogled,
Ti večernje odijelo.

Sad pročitaj svaku strofu
Prva slova što tvore!?
Oduvijek mislim da Ti si
Duboko plavo more...

autor; Sewen

Školjka

Skupljene su u njoj tajne
što ih šapću morske vlati
a u njene usne sjajne
sve ljepote mogu stati

Sve što živi u daljini
nepoznati neki život
sve što traje il' se čini
nekad lijepo, nekad krivo

Školjka mi priča, lijepo mi priča
školjka mi priča, tiho mi priča

Sva rođenja i sve smrti
ona nježno prima u se
stari svijet dok struja vrti
tajne joj ljepotu bruse

Primaknem li svome uhu
njenu tvrdu, rahlu koru
premda žedna i na suhu
o samoći ili o moru

Kad su glasni, kad nas plaše
razgovori pred oluju
ona sve to čudno paše
sve to njene uši čuju

I o brodu i o dragom
što ih skriše noći plave
što ih nekom hladnom snagom
vječno njišu morske trave

I u hladnom tom pejzažu
njen je sedef poput hrama
gdje se čudna svjetla slažu
a izbija samo tama

Njezin biser sja se dugom
i treperi poput rose
o životu vječnom, dugom
dok joj more plete kose.

/ T. Kesovija /