Svakodnevica (novi djelić moga razmišljanja)
|
Raširimo ruke i zagrlimo cijeli svijet, jer isto tako je i Isus zagrlio sve ljude i dao život za čovječanstvo raširenih ruku ... Rijetki su ljudi koji znaju živjeti dušom i otrpjeti tjelesnu bol, u namjeri prelaska u neki drugi, pravedniji život ... još su rijeđi oni koji vjeruju u Isusa uskrsloga ... Vjerovanja su naša svakom godinom sve manja i tanja, jer iako se živjeti isplati, živimo da preživimo, a ne da uživamo ... Bitne stvari u našim životima više nisu one koje jesu bitne, a ljudi važni u našim životima postaju manje važni, precrtani linijama sa novčanih oznaka ... I zapitao se jedan moj prijatelj po čemu se zapravo razlikuju ljudi koje volimo i oni koji nam nisu bitni ... koga ćemo zagrliti, a koga nećemo ... Okreću li se ljudi Bogu ili crkvi, molimo li se iskreno i u dobroj vjeri za sve one koje zagrlimo kad raširimo ruke, ili se molimo za vlastiti spas i izbavljenje od ovisnosti modernih vremena ... a ovisni smo o stvarima, novcima, o ljubavi ... ne želimo priznati, ali ovisni smo i o tome da nas vole, žele, trebaju ... Kažu da "Petar" zaplače svako jutro kad se pijetli oglase, još od doba kad se odrekao Isusa ... Ja bih želio da naši tajkuni, političari i vladari naših sudbina i vjerovanja, na cvijetnicu, kad idu lažno se moliti, umiju lice u cvijeću i zaplaču svaki puta kad vide nas kojih su se odrekli više puta nego Petar Isusa ... Koliko smo spremni raširiti ruke i koliko ljudi zagrliti, samo Bog zna, a odluka je na nama ... jer isplati se živjeti ... Priznajem, ja sam ovisan o ljubavi, dođite da vas zagrlim ... |
