Svakodnevica (zagrebački melem)
|
Sjećaš se kad sam rekao da su sve pjesme za tebe pisane ... Da sve već napisane i bezimene imaju tvoje ime ... Sjećaš se kad sam rekao da su posvećene tebi ... E, to nisam lagao ... Ali lagao sam da ti ne mogu oprostiti što te ne volim više ... Izgleda da te ne volim ni manje :) Naš susret započeo je zagrljajem ... toliko silovitim, toliko snažnim da sam ostao bez daha ... zagrlila me je kao da me nije vidjela godinama, a ne tek mjesecima ... Priča ... pričam ... pričamo ... bez reda i rasporeda ... slažemo mjesece života u nekoliko riječi, stiskamo događaje u nekoliko redaka ... vremena nemamo, priča imamo ... Nedostaješ mi, rekla je ... voljela bih da se vratiš ... hajde, vrati se molim te ... Ne mogu, žao mi je, moram biti s majkom, a i ti meni nedostaješ ... i otkuda ti pravo, ovako ulaziti u moje tkivo ... razoriti mi onaj lažni, teškom mukom stečeni mir, onu sposobnost zatvaranja očiju pred istinom ... Ah ... zaboravio sam .. upravo ja sam ti dao doživotnu dozvolu da se skrasiš u mom srcu, mojim mislima, da me okrećeš kao čarapu, na pravu i krivu stranu, ja sam taj koji ti je dopustio da zauvijek vladaš mojim mislima ... I da, ja sam taj koji te nikad nije dotakao, osim u mislima i pozdravljanjima ... Vozimo se zagrebačkim bregovima, moja ruka na mjenjaču, njen dlan njeguje mi kožu poput zagrebačkog melema, ponovno me pomlađuje ... znaš, kaže, moglo nam je biti lijepo skupa ... da, znam ... i mislim da bi nam bilo savršeno ... ali, vjeruj mi bolje ti je s njim ... mlađi je, bliži tvojim mladim godinama ... Da, lagao sam ti ... ono, da sve ti mogu oprostiti, ali ne mogu ti oprostiti što ne volim te više ... nikad nisam ni prestao ... samo sam razvio moć samozavaravanja ... |
