mozgoBLUDstvo https://blog.dnevnik.hr/mozgobludstvo

ponedjeljak, 06.11.2006.

Želim domaće palačinke sa domaćim džemom moje bake; bijeli, strukirani kaputić; želim da Tokareva napiše par novih knjiga; želim u Grčku; želim, da je – svibanj.

Ali sve te pizdarije, kao i mnogobrojni problemi, strahovi, zadače i ideje, malo su kome interesantni. I to je normalno. Čak i bliski ljudi, - a njih mogu izbrojat na prste, - nisu obavezni pokazati zanimanje za sve to. U ovom dnevniku, ne mogu ništa reći, tu moraju biti provokacije, interesantnosti, klounada… A ponekad se pojavi želja za tugovanjem i cmizdrenjem, i ja cmizdrim. Laganini, kako to priliči jakoj personi.

Uostalom nisam htjela pisati o tome. Htjela sam pisati evo o čemu. Ne čini li vam se da, postoji sljedeća zakonomjernost: čim je veći nedostatak nečega u čovjeku, tim primjetnije on svojim ponašanjem pokušava da je negira?
Pojašnjavam: tipa „Malog psića koji uporno laje na slona“. Ili sebičan čovjek, koji uporno uvjerava svih, uključujući i sebe u to da je on jebeno darežljiv. Emocionalno siromašni ljudi nerijetko odigravaju vrhunske drame. Žena koja ne voli seks, i muškarce općenito, pokušava postići vrhunsku tehničku izvedbu seksualnih odnosa. Nabrajati mogu dugo…

Moram primijetiti, da se takvo ponašanje kod nekih ljudi pojavljuje u epizodama, a kod nekih – skoro stalno (u problematičnoj za njih sferi, naravno). Kompenzacija? Možda. Adaptacija? Malo vjerojatno. Po mom osobnom mišljenu, sav taj teatar samo pogoršava takozvani problem.

Kakav je ishod? Ne znam. Shvatiti i pokušati se boriti? Baš i ne vjerujem. A drugih putova ne vidim.

A vi?

06.11.2006. u 13:38 • 1 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>