Posljednja šansa

Šta reći, cesta je teški pravac kao i u Namibiji. Do granice ima nekih 300 kilometara a onda od granice slijedeće mjesto gdje možete natočiti gorivo i prenoćiti je Kang. Do Kanga ima 380 kilometara i ja sam za svaki slučaj na granici uzeo još jednu kantu od 5 litara za rezervu. Za nedaj Bože. Prvi utisci o Botswani su isti kao i kod Namibije. Ljudi moji, Botswana za afričke pojmove vjerovatno uz Namibiju i JAR spada u ekonomski najrazvijenije afričke zemlje. Vrlo su nalik zapadnoj europi. Vozim ja tako i vozim preko Trans Kalahari ceste i slušam muziku preko mog empetrijača (mp3 player) i brojim magarce uz cestu. To nije za virovat. Imaju magaraca u izobilju. Naravno ne fali ni ostale stoke sitnog i krupnog zuba a također se da viditi i pokoji kudu, divlje prase ili neka druga divlja životinja, uz cestru dok vozite. Naravska stvar, lava i leoparda sigurno nećete vidjeti usred bijela dana uz cestu.

Tako dođem ja u Kang negdje oko 16 sati kad ono nastupe novi problemi. Ja sam na granici promjenio namibijske dolare u južnoafričke rande pošto u Botswani na dosta mjesta uzimaju i rande ali ne i namibijske dolare. Treba reći da je odnos namibijskog dolara i randa jedan za jedan dok je botswanska pula nešto jača. E sad, problem u Kangu je bio to što mi nisu htjeli u pansionu kraj pumpe promjeniti američke dolare. Jednostavno su mi rekli da oni ne mijenjaju američke dolare i točka. Pa pitam ja šta ću sada majke mu?. Kaže meni ženska da primaju kartice. Međutim, moja je Visa elektron a nju ne primaju. Sva srića da sam imao nešto randa pa sam nalio gorivo i taman da ću se uputiti dalje za Jwaneng upadnem u priču sa jednim čovikom od nekih 55 godina (mislim nismo pričali 55 godina nego čovik ima toliko godina, ha, ha).

Naime bila mi je malo panika jer do Jwanenga ima oko 240 kilometara a za dva sata je padao totalni mrak pa bi stoga morao voziti dosta brzo a vožnja po mraku po Trans Kalahari cesti nije nikome preporučljiva jer ima raznih životinja po cesti po noći i možeš se razbiti totales. A opet što se tiče spavanja u samome bušu kraj ceste ni to nije baš pametno jer znaju doći divlji pasi ili gospodin lav koji te pojede za dezert čak. Tako kao što sam rekao, upadnem ja u kratku priču sa tim tipom i kažem mu kako sam iznenađen da mi neće promjeniti američke dolare a i kako nema ni mjesta više za spavanje pa moram dalje dok se još vidi do Jwanenga. Tom tipu je bilo simpatično kako ja putujem iz Hrvatske za Cape Town pa mi kaže da će mi on promjeniti sto dolara u juznoafričke rande a da će svoju sobu platiti sa Masters karticom.

Tako se ja napokon domognem randa, međutim nije tu kraj. Kaže meni taj čovik da ako hoću da mogu spavati u njegovoj sobi jer da imaju dva kreveta. Ja računam - zašto ne, jer već se bliži mrak i što bi vozio po mrčini a uostalom dosta sam i umoran. Naravno odmah mi je palo na pamet, a da nije taj čovik kakav peder s obzirom da mi pruža gostoprimstvo u svojoj sobi. Kontam ja kako sam od njega fizički dosta jači i kako, ako nešto pokuša, mogu se bez problema obraniti. Jedino ako sam baš takve posrane sriće da je čovik velemajstor za džiju-džicu ili karate pa me onda savlada ponoći i naguzi. No, čovik je koliko sam ja skonta prva liga.

Tip je južnoafrikanac, bijelac naravno, koji radi za neke novine i poslovno putuje za Windhoek. Oženjen je i ima djecu. Uvečer smo popili par piva itd i mogu reći da nisam primjetio nikakve pederske osobine u tom čoviku. Dapače, čovik je ljudina. Tako sam ja lijepo spavao a ujutro kad sam se probudio pozdravio sam se sa tim južnoafrikancem i zahvalio na prenoćištu te zaprašio za Gaborone.

Čitamo se! Pozdrav od Motorobija.