Svadba u Tanzaniji (I dio)

Ljudi moji, evo malo priče nakon dugo vrimena. Razlog zašto sam stao sa pisanjem nije da sam se umorio nego nisam imao internet kraj sebe a laptop sam čekao svaki dan "ka ozeba sunce" da Neven dođe i donese ga kao i šolde da se mogu mrdnit dalje. Sva srića što ima hrvatskih misionara u africi i privatnih biznismena pa sam na njihovoj grbači i mogu reći da su me vrhunski svi ugostili. Laptop je sad tu pa možemo krenuti dalje.

Dakle da nastavim. U subotu 13/08/2005 godine išao sam u svatove. Kako je don Velimir bio pozvan, on me pitao imam li volje da idem sa njim a kako mene, bogu fala, sve zanima ja sam naravno brzopotezno odlučio da idem. I tako se mi negdje oko podne u subotu zaputišmo iz Roda Mission u Karatu u crkvu. On u svome kombiju a ja sa motorom tako da nismo ovisni jedan o drugome odnosno da se može svatko vratiti kući kad ga bude volja. Kako je don Velimir svećenik a usto i prijatelj sa župnikom tako je i don Velimir držao i misu. Ali misa nije počela u 12:30 h kako je bilo dogovoreno sa mladencima nego tek u 14:00h. Mladoženja je kašnjenje u crkvu opravdao time da se prolio juhom za ručkom pa je izgubio dragocijeno vrijeme da se presvuče i dotjera u drugom odijelu. To je najvjerovatnije laž jer nije potrebno valjda sat i po vrimena da se presvuče odijelo. Da je žensko, pa ajde nekako. Uglavnom to nije bitno.

Kad su došli mladenci i svadbena povorka sve je već odzvanjalo 200 metara prije jer su doveli naravno i limenu glazbu (dva bubnjara, dva trubača i jedan šta svira nešto slično trubi). Nakon 15 minutnog tamburanja ispred ušli su u crkvu da kažu sudbonosno DA. Misa je trajala negdi do 16:00 h i bila je jako zanimljiva. Naime, u crkvi sjede sa jedne strane svatovi od mlade a sa druge od mladoženje. Za vrijeme mise to se svako malo viče i pjeva i pleše na mjestu. Puno je življa atmosfera nego kod nas u Hrvatskoj. Mogu slobodno reći da im nismo ni do koljena što se tiče atmosfere u crkvi. Naša vjenčanja u crkvi se doimaju kao sprovodi u usporedbi s ovima.

Taj mot pjevanja, vikanja, i plesanja na mjestu, toliko mi se svidio da sam odlučio ako se ja ikad budem ženio da ću i ja tako. Dovest ću limenu glazbu a ne kako je kod nas običaj u većini slučajeva pijanog harmonikaša koji da ima snage k'o slon ne može opet print prema limenoj glazbi od pola satnije limara. U crkvi bi organizirao isto kao i afrikanci da se svako malo pjeva, viče itd. Ako me svećenik ne bi htio pod tim mojim uvjetima vjenčati to meni ništa ne bi moglo naškoditi jer sam ja stekao dosta veza i poznanstava na svom afričkom putu medju hrvatskim misionarima i do jedan bi me drage volje vjenčao u nekoj katoličkoj crkvi u africi ili bi doletio u Hrvatsku da to učini. Inače što se tiče crkvenog obreda to je sve skoro kao i kod nas jer su i oni katolici kao i mi. Uglavnom dosta o tome šta bi moglo biti ako bi se ja kojim slučajem ženio jednog dana nego da nastavim šta je i kako bilo sa ovim svatovima.

Nakon što ih je svećenik vjenčao a i don Velimir im je takodjer dao blagoslov, otišlo se pirovati. Pir je bio u mladoženjinom dvorištu i dok se vozilo do tamo (ima nekih 2-3 kilometra od crkve) auta u svadbenoj koloni su malo "divljali" po cesti odnosno radili osmice itd. Takav je đir kod njih, međutim, to mi se pak nije svidilo. Puno mi je lipše što sam vidio u par slučajeva kod nas u HR kad se šlajfa sa gumama i kumpluži do besvjesti dok ti sve živo neprodimi u autu pa onda sutra kad se probudiš - muka ti dođe. Nadalje, pir je bio u dvorištu jer mladoženjin ćaća ima veliku okućnicu pa mu je bilo najlogičnije da malo počisti okolo kuće i tu uredi mjesto za svadbeno veselje. Treba reći da su ovi svatovi bili poprilično na razini ako se uzme u obzir da je ovo ipak Tanzanija a ne Europa. Moram reći da je i mladoženja ćaću ubacio u određeni trošaluk jer za razliku kod nas di mlada donosi dotu ovdje je malo drugačije. Ovde (ne)sretni mladoženja donosi stoku.

(nastavak u idućem broju)