Brate, posla sam ti osam cd-ova poštom. Platio sam poštarinu 4 dolara čak. Kasnije se idem spremati za odlazak u Tanzaniju. Idem tražit ono selo gdje ima navodno hrvata, pa kad i ako nađem selo javit ću šta ima u tom selu i kakvo je raspoloženje među domaćim pučanstvom itd.. A do tada evo malo štiva o mojim putešestvijama proteklih dana u Burundiju.

U prošli ponedjeljak sam istovario motor sa broda, obavio carinu i predigao putovnicu (dali su mi desetodnevnu vizu). Istovar motora je bio poprilično dramatičan. Pošto se ni ovdje u luci u Budjumburi isto nezna tko pije a tko plaća morao sam obići brojne kancelarije i pitati razne ljudi i ovo i ono. Ono što me najviše brinulo kod istovara je to što ovdje u luci nemaju mrežu pa sam morao vezati motor konopom. Ali eto nekako sam ipak uspio istovarit motor.

U hotelu L'albatros sam sreo Dania, svog priku crnca. Dvije večeri smo išli u jedan susjedni kvart, par sto metara od L'albatrosa, u nekakav disko i neku gostionu. Šta da pričam?! Kad smo ušli u gostionu plijenio sam popriličnu pažnju ostalih gostiju jer sam ja bio jedini bijelac u gostioni a tko zna kad je prije mene zadnji put tu uopće došao bijelac i tko zna kad će poslje mene opet tu doći bijelac s obzirom da je to vrhunska rupetina i nalazi se u tragičnom kvartu. Većina ljudi u tom kvartu su doseljenici iz Konga koji su svoju sreću za boljim životom došli potražiti u "naprednom" i "razvijenom" Burundiju. Isto tako čine i većinu gostiju po birtijama u tom kvartu. Bilo je zanimljivo obilaziti sa Danijem ugostiteljske objekte po tom kvartu.

Ustvari on me i zvao da idemo tu u đir a pošto meni gostione nisu mrske, a plus toga sam znatiželjan, nije mi trebalo više od dvije milijarditinke sekunde da prihvatim njegov prijedlog da odemo malo u đir među "raju". Dani je također iz Konga i govori ishavili, kenirwanda, i još dva jezika, nisam uspio zapamtiti koje čini mi se neki domorodački. Najvažnije je da je Dani "čovik od đira" i zna sve đavle i mafarluke po kvartu a i po ciloj Budjumburi. Vlasnik je male trafike u kojoj prodaje raznorazne elektronske potrepštine i dijelove, najviše čipove, satove, kaiše za satove i još kojekakve drkalice i izgleda da mu posao ide neloše. Mogu reći da se ni u gostioni ne trese platit turu pića. Zatim, ne samo što smo plijenili pozornost, ja kao bijelac a Dani kao crnac u društvu Mzungua (stranac na ishaviliju) kad bi došli u gostionu ili disko nego bi isto tako stalno neko htio upast u priču sa nama i gledat se ogrebat za piće ako je moguće tako da te uvik neko pila, jebiga. Cijena slave - kažem ja.

Bila je jedna zanimljiva scena. Sjednemo ja i Dani za stol u gostioni i naručimo pečenu kozletinu i pivo. Nakon par minuta tri tipa za susjednim stolom uhvate se ćakulat sa mnom i Danijem i ja ih, onako, počastim pivom. Kad ovaj jedan se osilio i počeo me pilati da mu platim i pola kila kozletine. Naravno dobio je muda labudova a ne pola kila kozletine a naravno i Dani se odmah umiješao pa ga je i on na domaćem jeziku ispalio itd. Slijedeća scena, kad sam se htio slikati sa Danijem u gostioni odmah su se skočili neki "gosti" i počeli srati i ovo i ono i nedaju da se slikaje ali onda je došao Danijev rođak koji vodi valjda tu gostionu i neznam što im je reka ali su se uglavnom "uznemireni gosti" primirili i ja sam dao fotoaparat Danijevom rođaku da nas slika. Kad ono, Danijev rođak nikako da shvati kako da "okine" sliku ali eto uspio je nekakve dvije slike opaliti.

Uglavnom tako smo ja i Dani dvije večeri obilazili vrhunske rupetine i bilo je skroz zanimljivo. Naravno u svim tim ugostiteljskim objektima cvjeta kurvaluk u svih šesnaest i doslovce ne postoji ženska koja se ne prostituira. U ovom sloju društva to nije ništa tako čudnovato. Ženske normalno izađu uvečer u gostionu, kafić ili disko i ako im neko izjavi želju da bi ih htio "opaliti" i ponudi 5 dolara kešovine tu više nema dileme. Ženska doslovce smatra da bi bilo nenormalno i nemoralno da se "ne opali" za pare. Normalno da sve ženske sanjaju seks sa bijelcem jer se tu može bolje zaraditi. Uočio sam još jednu djelatnost. Tinejdžeri kuhaju jaja i onda obilaze ugostiteljske objekte i prodaju ta kuhana jaja gostima i tako ubiju neku kintu. Nije loše, nije loše!

U srijedu sam se preselio u Dušana. To mi je bolje. Ima dovoljno mjesta u kući, ima dobru okućnicu i mjesta za parkirat motor koliko hoćeš. Cijelo imanje je ograđeno visokim zidom i bodljikavom žicom i kuća je 24 sata pod stražom. Pazi ovo, pošto ima kuhinju možemo brguljati (već smo otišli u shoping i kupili mesa i ostalih potrebština). Tako ove dane u Burundiju provodim kod Dušana i mogu reći da mi je odlično došao. Sredio mi je muktačinu telefon i pozvao me u svoju kuću da ne trošim bezveze na hotel (zvao je on mene i prvi put kad sam bio u Budjumburi ali sam onda bio lijen da se preseljavam iz L'albatrosa ako se sjećate. Inače Dušan je u svojm mladalačkim danima sa biciklom obišao veliki dio hrvatske obale i veliki broj otoka, a sa kanuom dosta hrvatskih rijeka i u duši je veliki avanturist kao i moja malenkost tako da nam nikad nije dosadno. Imamo vikovično uz pivu o čemu divaniti.

U četvrtak sam otiša naći onu konobaricu u Gitegi da je slikam pošto to nisam učinio prošli put a dosta ljudi je izrazilo želju da vidi njenu sliku. I zaprašim ja za Gitegu. Ima oko 100 km ali mi je trebalo skoro dva sata do Gitege jer je raznoraznih vrsta kamikaza po cesti bilo u izobilju. Dođem ja u dotični restoran, sjednem za stol i naručim omlet, kao i prošli put. Kad mi konobar donese omlet ja ga priupitam gdje je konobarica od prije dva tijedna što se "interesirala" za mene. On mi kaže da dolazi na posao za sat vremena. Odlično! I kažem mu da reče konobarici da bih htio sa njom malo popričati kad dođ. Normalno da me konobar nije zaboravio jer nije lako zaboraviti crnog jahača.

Dođe konobarica na posao, konobar joj priopći radosne vijesti i ona sjedne sva radosna i presretna za moj stol. Mi se upoznamo i ja se predstavim kao novinar koji putuje po africi i radi reportaže o malim mjestima u africi i da bi je volio slikati na mom motoru itd, bla, bla, bla i da ću joj za njene manekenske usluge platiti 10 000 burundi franaka (1$= oko 1200 BF). Ona naravno bez razmišljanja prihvati moju poslovnu ponudu i mi se prihvatimo rabote. Uslikao sam dosta slika a i napravio sam jedan trominutni snimak kojeg ćete moći džabe downloadirati sa motorobi.com stranice.

Kad smo završili rabotu ja i konobarica smo sjeli za stol i malo ćakulali uz pivo. Kaže mi da se zove Alica (ili po naški Alisa - u zemlji čudesa), da ima 27 godina i da je završila za nastavnicu francuskog jezika. Prije je predavala u školi ali pošto je plaća očajna, svega 50.000 BF išla je raditi kao konobarica u gostionu, a plaća u gostioni je barem duplo bolja. Dala mi je broj mobitela i rekla da je mogu nazvati u petak pošto će za vikend biti u Budjumburi. Mislim da je jasno što je time htjela reći. Iako je nemam namjeru zvati iz pristojnosti sam uzeo broj telefona. Doduše vidio sam ja puno bolje "bombe" od ženskih po africi od ove konobarice ali mogu reći da i konobarica sasvim "pristojno" izgleda. I evo jučer mi je poslala mail da je u Bujumburi i da zašto joj se nisam javio i da me želi vidit, da svratim do nje i priča li ga priča. Slike i clip ćete vidit za 20-ak dana. Moram ić na "ono" misto, čitamo se sutra!!!