Od Kigome do Budjumbure

E dakle pošto sam se ispizdio dok sam došao u Kigomu i pošto sam sjeba leđa, i još me dobro bole, odlučio sam da u ono selo gdje je rudnik i gdje su hrvati odem preko Burundija pa sam stoga otišao u luku da vidim kad ima brod. Putnički brod je momentalno na servisu i tri tjedna neće voziti a pošto je ovo Afrika ne bi se čudio da se tri tjedna produže na tri mjeseca a sa tom mojom filozofijom se složila i gospođa koja radi u putničkoj luci i koja mi je dala te "povjerljive" informacije o servisu putničkog broda pa sam stoga glede i unatoč otišao u teretnu luku koja je odmah do putničke da vidim možemo li se ja i motor sa teretnim brodom nekako prebaciti do Budjumbure.

Ali kako to biva sa organizacijom posla u africi nitko živ nezna u luci da mi kaže kad ima brod i ostale informacije nego svi kažu da treba pitati nekog njihovog šefa a njega sada nema pa da dođem sutra. Međutim ni sutra nisam uspio naći tog šefa ali sam ga dan poslije našao slučajno u restoranu Beach Hotela i on mi je sve objasnio i ja sam ga sve apsolutno razumio jer je šef vjerovali ili ne srbin iz Beograda i zove se Ratko. Pa pitam se ja di sve nećeš naići na "bivšu Jugu", brale!

On je slučajno došao sa ženom na ručak a kako sam ja već bio na ručku te čuo njega i ženu kako razgovaraju na srpskom, upali smo u priču i on mi kaže da je šef u luci za utovar i istovar i da radi za neku Belgijsku firmu. E ja kažem - baš si mi dobro došao prika - a on mi kaže da dođem u ponedjeljak u luku do njega i da neberem brigu. Rekao mi je i za jednu splićanku što radi ovdje za jednu organizaciju koja radi vodovode i dao mi njen broj telefona. Ženska se zove Zorica. Poslije sam se naša sa njom na piću u Beach Hotelu. Bilo je interesantno viditi nekog iz Splita nakon dugo vrimena. Ona ovdje živi sa mužem koji je francuz i koji također radi za neku organizaciju. Inače u Kigomi su od prije par miseci a prije Kigome su radili po drugim državama itd.

U ponediljak mi je Ratko reka da dođem krajem sedmice da vidimo definitivno za ukrcaj pošto je Uskrs i praznici su pa treba na vrijeme intervenirati. Tako sam došao u četvrtak i Ratko mi je reka da brod ide sutra ili prekosutra da se još nezna, zavisi od nekih kontejnera hoće li se uspjeti ukrcati pa da se ja lipo ukrcam sutra ujutro za svaki slučaj a mogu također i slikavati ukrcaj. Baš dobro. Nakon što se ustanovilo koji brod ide ja odem da vidim koliko će me koštati prijevoz i tu onda nastane pusta filozofija.

Naime, dođem ja u ured kompanije i žena mi kaže da dam 100 dolara za prijevoz. Ja joj kažem - Šta pričaš, jesi li ti normalna?! Meni je Maersk, jedna ogromna svjetska kompanija, tražila 100 dolara za prebaciti motor iz Algecirasa (španjolska luka kraj Gibraltara) do Aleksandrije (Egipat) a to je relacija od možda 4000 kilometara preko cilog sredozemlja a ti meni za 170 kilometara lokve tražiš 100 dolara! Onda ona meni počela pričati i objašnjavati i ovo i ono a ja njoj da ću ja otići do mister Ratka jer da je ja dobro nerazumjem. I odem ja do Ratka i vratim se sa njim a onda joj je on rekao da sam ja njegov prijatelj i da se ne zajebaje i objasnio neke stvari i tako dalje pa se dotična gospođa konzultirala sa svojim šefom i onda mi saopćila, zamislite, da su se predomislili i da će me kompanija počastiti sa prijevozom i da ne moram ništa platiti ni za sebe ni za motor. E, to je radosna informacija kažem ja.

Kasnije pitam ja Ratka a šta im bi pa da su se "predomislili" i čak mi džabe dali prijevoz a on mi kaže da im je reka bi im brodovi mogli malo čekat na utovar itd a pošto je on vrhovni zapovjednik luke oni su svjesni da može svoje riječi bez problema sprovesti u djelo pa su se na brzinu dozvali pameti. Inače nije da ja nemam para za platiti prijevoz ali nisam htio iz principa platiti 100 dolara. Bio sam spreman platiti najviše 50 dolara i to za sebe i motor ali eto na kraju je ispalo džabalebe.

Dođem ja slijedeće jutro i kažu oni meni da brod ide oko podne. Ja lipo pričekam da utovare kontejnere, onda oni donesoše mrižu i onda ja motor parkiram na mrižu te ga lučka dizalica digne i stavi na krmu broda. Ja sam naravno kontrolirao utovar da mi nebi štogod sjebali. Zanimljivo je to kako se motor utovara na brod, bar meni. Ali miki, kad sam utovario motor nakon pola sata mi kažu da nema carinika pa da brod ide sutra oko podne. Ništa! Ja sve stvari utovarim na brod i vratim se u hotel da prenoćim još jednu čarobnu afričku noć. Istu večer me pozovu Ratko i Olga na večeru kod njih. Lipo smo jeli i ćakulali a onda na spavanje. Mogu reći da mi je baš dobro došlo što sam na Ratka naletio.

I tako sutradan ja sa brodom RUREMESHA podjem za Budjumburu i započme ti Odiseja po jezeru Tanganjika. Taman pred polazak neka dva lučka radnika su se počela svađati na brodu i da nije uletio strojar i ispalio ih došlo bi do tučnjave. Putovanje brodom mi je bio odličan doživljaj. Brod broji devet članova posade. Ja sam bio sa kapetanima na gornjem katu (imaju prvi i drugi kapetan tako oni to zovu) a sišao sam naravno i u prizemlje među raju da vidim šta raja radi. Sišao sam i u podrum da vidim strojarnicu. Brod može utovariti 14 kontejnera od 6 metara dužine. Po mojoj procijeni brod je dug oko 40 metara i trebalo mu je oko 10 sati do Budjumbure. Oko ponoći kad smo stigli brod se usidrio ispred luke do ujutro u 8 sati jer nije bilo nikoga da se brod prihvati a nije bilo ni policije ni carine.

Na palubi je bilo nekih madraca pa sam ja drpio jedan i uvalio ga u sobu od drugog kapetana i do njegovog kreveta sebi napravio ležaj. Kapetan se nije bunio jer smo ja i on postali prijatelji jer sam mu ja pokazao slike sa mog putovanja. Jedini problem je bio što je on drža nekakve vriće u kabini a na tim vrićama - milijardu žohara koji su poslije i po meni skitali dok sam spavao. Ali ja tvrdo spavam pa mi nije smetalo a u ovih skoro deset mjeseci sam više i otupio na razne kukce, baje i ostalu gamad. Ujutro kad sam se probudio nastala je žoharska bježanija.

Što se tiče hrane na brodu i nemaju baš neku spizu a i kuhar je izgleda u školi prepisivao domaći rad. Ja sam dao pet dolara prije polaska da uzmu više spize tako da i ja mogu jesti na brodu. Kuhar je skuhao standardna sranja: rižu, grah sa nekim umakom, nekakvo meso i omlet. Ima da ti srce izleti kad pojedeš njegove kulinarske specijalitete. Riža je prikuhana, fažol i neznam kako bi opisa. U biti sve je samo nije fažol. Što se tiče mesa tko zna od koje je životinje, a omlet je bio slan nebi da smo plovili preko mrtvog mora a ne jezera Tanganjika. Ja sam naravno jeo sa kapetanima na gornjem katu.

Ustvari kuhar samo i kuha za njih splačine a ostali dio posade sam sebi sprema splačine u prizemlju. I tako sam za Uskrs stigao nazad u Budjumburu. Motor ću u ponedjeljak otići uzeti u luku jer nedjeljom se ne radi pa nema dizaličara i ostale mafije. Sa dežurnim policajcem sam se dogovorio da ću ga podmitit sa deset dolara da mi da vizu na sedam dana a ne na tri kako to nalaže "rigorozni" zakon u Burundiju tako da ne moram ići u imigracijsku policiju a i ova solucija sa podmićivanjem je i jeftinija i praktičnija. Naravno policajac mi je rekao da se apsolutno prihvaća moj prijedlog i da je "zasjedanje završeno".

... čitamo se sutra! Živili!!!