Sinoć kasno mi se javio mailom. Sedam dana je proveo u Alepu gdje mu je, kako kaže, bilo više nego odlično. Razgledavao je grad i okolicu, hranio se u restoranu koji je toliko luksuzan (a nije skup) da naši hrvatski jet-set restorani izgledaju kao fast food-ovi (ma vidi ti njega, he he) i bio je na kurdskoj svadbi (još će negdje naš bajker biti i kum, he he). Jučer je stigao u Damask, glavni grad Sirije. Tu ima nekog prijatelja koji mu je "turistički vodič" te tako u duetu haraju Damaskom. I tu su Robert i njegov prika otišli u luksuzni restoran u centru grada. Kaže Robi da u restoranu radi milijun konobara tako da se osjećaš kao šeik. Hotel plaća 21 dolar, a za 5 dolara može pojesti brdo hrane. Naprimjer, 1 dolar je 50 sirijskih lira. Coca-cola je 15 lira a kebab (tako nešto) je 25 lira (i jedno i drugo za manje od dolara). Sat interneta u internet cafeu je 1 dolar, a taxi bi te za 10 dolara dva puta provozao oko zemaljske kugle (1 dolar = cca. 10 km). Za dva tri dana nastavlja putovanje prema Amanu (glavni grad Jordana) i dalje za Egipat. Inače, kaže da nema nikakvih problema i da je živ i zdrav. Pozdravlja sve. NASTAVAK ZA PAR DANA IZ JORDANA!!!

Sati je 13:49. Javio mi se vip-ov govorni automat. Osoba koju ste nazvali isključila je mobilni telefon. Molimo nazovite kasnije. The person you have called has turned off the mobile phone. Please call later. Po mojoj procjeni ili je na jugoistoku turske ili je ušao u Siriju. Vidit ćemo!!!
... evo stiže mail. U Alepu je u Siriji. Smještaj je pronašao kod hrvatice Marije Zibar rođene Pandžić iz Srijana (35 km od Splita). Kaže: u Siriji odlično i jeftino, za jedan dolar dobiješ 2 litre benzina. Baš sad idem s Marijom i njezinom familijom na pir, udaje se jedna njihova rodica. Promet je nenormalan, vozači voze ka' ludi, prolazi se kroz crveno... Kad dođe u Egipat poslat će štivo i slike o bliskom istoku. Kako jedan jednom reče: OŠ NEŠ BANGLADEŠ!!!

Čuli smo na mobitel. Robert se trenutno nalazi u Ankari (glavni grad Turske). Bit će tu još sutra, malo će razgledat grad a onda ide dalje prema istoku i jugu. Kaže da je Istanbul velik k'o četrnaest Barcelona, da je to neviđeno čudo od grada. Ogroman je. Što se tiče cijena sve je slično kao u nas ili jeftinije (spavanje u hotelu plaća 21 dolar tj. 17 €) ali gorivo je skuplje. Litra benzina = 1,20 €. Ma vidi ti turaka, a?! Našao je u nekom lokalu internet ali kaže da je to sporije od najsporijeg kompjutera kojeg je on ikad vidio. Za koji dan će mi poštom poslati slike i tekstove tako da ćete biti na vrijeme informirani. Odsada možete očekivati sporije obnavljanje stranice jer naš hodočasnik ulazi u zonu gdje tehnika nije baš najnovija (ruku na srce nije ni u nas). To je to, čitamo se!!!

Vrlo kratko. Robi se popodne javio iz Atene (Grčka) gdje vlada predolimpijska groznica. Sutra ujutro ranom zorom kreće prema Istanbulu (Turska). Sve ide po planu! Pozdravlja sve: prijatelje, rodbinu, znance i one koji prate ovu stranicu!!!

Robinjo je u Anconi. U međuvremenu je skoknuo do Rima po vize. Nastavak putovanja se očekuje u utorak kada bi trajektom trebao krenuti prema Patrasu (Grčka) i dalje prema Turskoj pa preko Sirije i Jordana do Egipta. U biti Egipat je prava polazna točka cijele ove pustolovine. Za koji dan ću staviti i dosta slika iz Portugala tako da svi radoznalci mogu doći na svoje. I ja sam pomalo krivac što slike nisu na stranici ali stvarno je vrućina tako da je sve usporeno. ČITAMO SE ZA KOJI DAN!!!

Ništa od Maroka. Robi je vadio dolare, funte i eure, ali bezuspješno. Carina neće da progleda kroz prste. Zvao me je iz Algecirasa u Španjolskoj i rekao: Brate, idem za Anconu, tamo uzimam dvije vize - za Jordan i Siriju, i onda trajektom preko Grčke za Tursku a onda dalje po planu, samo obrnutim smjerom. Znači ruta se okreće, povratna postaje polazna. Sve u svemu, hadžiju ništa ne može iznenaditi. Usput da napomenem, glavni problem je to što iz ni jedne, ama baš ni jedne države nema trajekt za Egipat. Mislim, stvarno za popizdit'. Ali šta je tu je!! OSTANITE S NAMA, PRATITE motorobi.com!!!

PROBLEM!!! Našem bajkeru nije omogućen ulazak u Maroko. Razlog je više nego smiješno tragičan. Naime, Kod izdavanja vize u Zagrebu, u marokanskom veleposlanstvu su rekli kako viza vrijedi od 03. srpnja. Na granici Ceute i Maroka carinici kažu da je do tog datuma trebalo ući u Maroko. Pregovori traju!

Stiže SMS poruka u 22:47 - "Evo nestalo struje u Ceuti pa ja i Sadik sjedimo ispred hotela i divanimo a usput gledamo i ljude kako prolaze". A evo i mali osvrt na zadnjih nekoliko dana: Na Gibraltaru se smjestio u istom hotelu kao i lani (vidi Ceuta 2003). U pub-u kraj hotela je upoznao dva tipa, prvi se zove Joe a drugi Tito ali nema veze sa onim našim Titom, he he. Taj Tito mu je sredio da motor ostavi u dućanu pokraj pub-a gdje radi. Joe je bajker i naravski, ponudio mu je besplatni smještaj u prostorijama motokluba a Robi se kulturno zahvalio (već se smjestio u hotelu). Navečer su obilazili Giblartar i nisu dali našem Hadžiji da se "maši za džep".

Sve na njihov račun! I tako je do 28. lipnja obilazio Gibraltar i ono čuveno brdo, usput nahranio majmune i ispalio par sto snimaka sa digitalcem. Inače, Robija sam opremio (a on je platio, he he) s vrhunskim kompaktnim digitalcem - Canon G5 (5 Mpx), compact flash karticom od 256 MB i notebook-om (ili ti ga laptop-om) NEC versa C160. Sve to je bilo na testu 45 dana do polaska i pokazalo se kao odlična kombinacija (preporučam bilo kome za slične situacije). O tome ćemo razglabat u narednim javljanjima a ja ću sastavit i neku stranicu za to. Ne mo'š sve stić! Di smo stali? U ponedjeljak u 12:15 iz Algecirasa je trajekt zaplovio prema afričkom kontinentu a već u 13:00 pristao u Ceutu. Tu provodi dane sa Sadikom, điraje po gradu i prikuplja energiju a onda u ponedjeljak 5. srpnja "Ćao Ceuta, Dobro jutro Maroko"! Po prvi put u pravoj Africi!