Morton1905
11.10.2015., nedjelja
4382 Vienac1880 Košturnica u Sedlecu u Českoj. Str. 221.
4382 Vienac1880 Košturnica u Sedlecu u Českoj. Str. 221. (K slici.) https://www.flickr.com/photos/morton1905/22077697372 Vienac god. 1889. Zabavi i pouci. Tečaj XII. Uredjuje ga August Šenoa, a izdaje dionička tiskara 1880. u Zagrebu Tisak dioničke tiskare Blizu Kutne Hore u Českoj stoji gradić Sedlec, mjesto živahno sa obrtnosti, navlastito sa ogromne tvornice duhana. Slovilo je jur 1152 bivši vlastničtvom Miroslava Markvartića , boljara českoga, koj je ondje osnovao cistercitski samostan, koj je u 15 vieku brojio 500 redovnika, a bude dokinut po caru Josipu II. Nu najveća je tu znamenitost, reć bi unicum, groblje. Zemlju za groblje donesoše križari iz svete zemlje, kao i za groblje u Pizi. Na njem stoji crkvica Svih svetih. Iz sve česke zemlje nosili su amo mrtvace, jer se priča, da u palestinskoj zemlji lješine brže iztrunu, pače za 24 sata. Kad je 1318 vladala kuga, bude tu zakopano 30000 lješina. Crkvica svih Svetih, poznata po svoj Evropi ima dva sprata, jedan stoji pod zemljom, a to je tajinstvena košturnica, u kojoj svieti vječna svjetiljka mrtvacem u drugi život. Što čini tu podzemuu crkvicu originalnom, jest ona užasna ornameutika, koja se sastoji od samih lubanja i mrtvačkih kosti, pače je i grb knezova švarcenberžkih, koji stranom tu počivaju, sastavljen od samih okostina. Čovjek bi mislio, da je to zakutak rimskih katakornba. Oznake: 4382 Vienac1880 Košturnica u Sedlecu u Českoj. Str |
4376 Vienac Iločka gradina str 125. Br. 8 Risao prof. E. Kramberger Zabavi i pouci Tečaj XII. Uredjuje ga August Šenoa, a izdaje dionička tiskara 1880. u Zagrebu Tisak dioničke tiskare
Iločka gradina (K slici https://www.flickr.com/photos/morton1905/21424545134). Kad se najčarobniji predieli mile domovine naše nabrajaju, onda se modju prvimi spominje hrvatski Sriem. Njegova prirodna krasota od vajkada je nukala narode, da se za nj otimlju kao djeca za rumenu jabuku. Odtud i polazi te je Sriem tečajem vjekova množinu gospodara promienio. Najsjajniju prošlost proživio je on nedvojbeno za doba rimsko. Divni položaj njegov medj Dunavom, Savom i jednim dielom Bosuta; njegovo romantične gorje (Monsalmus - Frankavilla - Fruška gora) sa stoljetnim hrašćem; njegova, upravo razkošna plodovitost; njegovo blago i umiljato podnebje - sve to začaralo je Rimljane tako, da su ga prozvali „deliciae Romanorum". A da taj pridjevak što većma zavriedi, gojili su ga i njegovali u svakom pogledu. Tako uz Dunav, a na podnožju Fruške gore, podigoše tvrde, nove, gradove; stare gradove opet poljepšaše ; pusta mjesta napučiše i naseliše; drumove i puteve svud sazidaše i zasjekoše. U kratko: Sriem bijaše za dobe rimske pravim perivojem. On je Rimu podao četiri vladara, a Probo bi onaj med njimi, koj je prvi vinovu lozu zasadio na Fruškoj gori. Bujica seoba narodnih razvalila je po gdjekoj vriedni tvor ukusno rimske ruke; gospodstvo Franaka, Bizantinaca, Madjara i Turaka promienilo je mnogo toga u liepom Sriemu; ali prirodna krasota ostade mu do danas. Još uviek ga oblieva veličanstveni Dunav, srebrna Sava i tihotni Bosut; još uviek se zelene bujne šume Fruškoga gorja, u kojega krilu bjelasaju se gostoljubni samostani; još uviek kapljica žarkoga i mirisnoga vina ogrieva sriemskoga Hrvata sjećajuć ga junačkih Rimljana, koji ju ovdje zasadiše ! Medju spomenici dobe rimske prvo zauzimlju mjesto gradovi, a medju timi gradovi jedno od prvih mjesta zaprema Ilok. Ilok liepo je i bogato trgovište na podnožju vinorodne gore Fruške; polom leži na briegu, a polom u nizini kraj Dunava. Broji danas 600 kuća i 3800 stanovnika. Stari su ga Rimljani okružili visokimi utvrdami i kulami, a uz to su ga providili vodovodom. Za onda se zvao Cuccium ... Kad je postao priestolnicom sriemskih vojvoda bude znatno poljepšan i jače utvrdjen. K tomu je najviše doprineo vojvoda Lovro Ujlak sin Nikole bana mačvanskoga. Po njem dobi i današnje ime. Zvalo ga takodjer: Ujlak Vilak i Vojlach. U njem su stajale palača gospodujućeg vojvode, katedralna crkva i dvor biskupa sriemskih, samostan pustinjaka reda sv. Augustina, samostan duvnâ reda sv. Klare, samostan braće reda sv. Franje države kapistranske i mnoge druge znatne zgrade. Grad je imao takodjer ogromne lagume i podrume, koji se još danas vidjeti mogu. Godine 1526. umre Lovro, a iste godine sbudne se poznata bitka na muhačkom polju, koja je imala i to za posljedicu, da je Sriem od Turaka užasno opustošen bio, a Ilok da je, velikim dielom razvaljen, postao sielom Ali paše ... Za vlade Leopolda I. budu Turci izagnani iz Sriema, a Ilok kao carsko dobro poklonjen Levinu Odeskalku, koj je primio i naslov vojvode sriemskog. Od spomenutih zgrada stoji danas samo palača vojvoda sriemskih i oštećena ponešto crkva franciskanska sa okolnimi zidovi i tornjem. Ostalo sve je razvalina kao što se to vidi na slici našoj, za koju srdačno zahvaljujemo profesoru E. Krambergeru, kojega je vješta ruka umjela te spomenike prošlosti iločke toli liepo za naš list nacrtati. Možda će vjerna slika mnogoga, koj imade sredstva i smisla za panoramu dražestnih i zanimivih prediela, potaknuti, da putuje Sriemom i da razgleda Ilok, kojega gradine ponosno se jošte koče, te se nedadu ni od bure ni od kiše raztočiti, samo da se što dulje naužiju gledajuć daleko po čarobnoj okolini. Bilo bi to tim vriednije, što se u palači kneževoj vidjeti mogu znamenite neke starine i krasna knjižnica, a u crkvi franjevačkoj grobovi kneza Lovre i slavnih junaka hrvatskih: Sibinjanin Janka te Ivana Kapistrana. Putuje se kojekuda po svietu - a domovinu nam moraju izpitivati stranci! Oznake: Iločka gradina 4376 Vienac Iločka gradina str 125 |
10.10.2015., subota
Lepoglava. 4377 R Lepoglava Risao F. Kikerec Vienac Zabavi i pouci Tečaj XII. Uredjuje ga August Šenoa. Izdaje dionička tiskara 1880. str. 207
Lepoglava. (K slici.) https://www.flickr.com/photos/morton1905/21444803793 U dolini očurskoj pod gorom Ivančicom a do rieke Bednje u županiji varaždinskoj stoji Lepoglava nekad svetilište kulture, danas stanovanje crnog zločina, nekad grdni samostan pustinjaka reda svetoga Pavla ili kako ih narod zvaše „bielih fratara" , danas zemaljska kazniona. G. dr. Izidor Kršnjavi opisao je crkvu lepoglavsku i umjetničke ostanke dosta obširno u broju 50 „Vienca" od g. 1878. Danas donosimo sliku toga nekad toli znamenitog mjesta po izvornom nacrtu domaćega našega umjetnika Ferde Kikerca, koj je po nalogu vlade snimio preostale jošte u Lepoglavi freske. Dodajemo tomu još kratku povjestnu crticu, nadajući se, da će koj naš historik na temelju obilnog jošte neproučenog materijala napisat obširnu poviest pavlinskih samostana, koji su važna mjesta za našu kulturnu poviest. Historik Baltazar Krčelić, gojenac i prijatelj jezuita karakteriše "biele fratre" vrlo nepovoljno, nabacajuć im da su muterijaliste, neznalice i zamazani ljudi, nu pismeni, gradjeni i slikaru ostanci "bielih fratara", koji Hrvatskoj dadoše dosta znamenitih muževa (Utješenić, Borković, Belostenec i dr.) dokazuju nam, da strastni, pristrani i častoljubivi kanonik, koj se klanjao i Beču i Pešti, koj je s vlastite koristi više puti izvrnuo istinu, da Baltazar Krčelić negovori istinu o Pavlinih, koji se mogu punim pravom nazvati pioniri kulture u Hrvatskoj, koji bijahu uz to dobri, pošteni Hrvati, te su vječni boj bili sa Isusovci u Hrvatskoj. Red pavlinski nastani se već rano u našoj domovini. U Hrvatskoj i Slavoniji bijaše u svem 12 samostana pavlinskih i to: U Remetah kod Zagreba (osnovan 1291, ukinut pod Josipom II), u Čakovcu (osnovan 1384, ukinut pod Josipom II), u Lepoglavi (osnovan 1400 dokinut pod Josipom I.), u Kamenskom (osnovan 1404) u Sveticah kod Ozlja (osnovan 1627) pod biskupom Domitrovićem, u Križevcih (osnovan 1665). Sve te samostane dokinuo je car Josip II 1778. Neki samostani toga reda bješe već prije Josipa II propali. Tako porušiše Turci po propasti bosanske kraljevine stari dubički samostan osnovan 1244. Samostan u Petrovoj gori, koj se prvi put spominje 1328, postajao je samo 60 godina. Samostan u Strezi (osnovan 1373) ostaviše redovnici koncem XV vieka radi pogibelji turske. Samostan na brdu Gariću (osnovan 1295) uništiše za rana Turci. Samostan u dolnjoj Bukovici (osnovan od Karla kralja godine 1329) ostaviše Pavlini takodjer radi Turaka, a samostan Dobrukuću u Virovitičkoj županiji (sagradjen godine 1412) sažgaše g. 1537 Turci. Nu od svih tih samostana bijaše Lepoglava najslavniji, ako i nije najstariji bio. Otac Ivan Kristolovec, general pavlinskoga reda, priča nam o postanku lepoglavskog svetilišta, što se je naime za njegovo vrieme pripoviedalo. Neki, veli, izvode ime od "lupus" t. j. vuk. Onaj kraj da je bio pokriven gustom šumom, gdje su vuci boravili. Tada reče jednom neki starac, dugo privezan bolešću na postelju, svojim domarom, neka idu u šumu, gdje će naći vučicu, koja je porodila mlade. I zbilja nadjoše, a on proreče, da će ondje za 100 godina stajati sveto mjesto. Nu već stari Pavlinac ruga so toj pričici veleć, da bi se po tom, mjesto "Vučja glava" zvati moralo. Samostan dobio je ime bez sumnje od bližnjega sela Lepoglave, do kojega se ide kroz šumu Čret, i koje je od postanka. pripadalo amostanu. Kraj pripadaše kao sve Zagorje celjskim grofovom, koji ga dobiše 1398. od kralja Sigismunda. Grof Herman celjski bijaše veliki štovatelj reda pavlinskoga, te mu pokloni 1400. Lepoglavu, Lestrovec, Budin, Purgariju, Buliženec, Hočuru, Veternicu i mjesta Krepiščevce i Kuzminec, te podignu skromnu crkvu sa jednim oltarom i malu redovničku kuću. Al već 1481. navališe Turci i spališe na dan sv.Bartola Lepoglavu. Za 11 godina ponovi ga obilatije ban Ivan Korvin, ban hrvatski, učini crkvu ljepšu i prostraniju, opasa Lepoglavu bodemom i jamami i ponamjesti tu dosta topova proti Turčinu. Tu je Ivan Korvin i zakopan, još danas vidi se grobni kamen sa njegovom spodobom, Nekad je nad grobom visila banska zastava. God. 1507. pokloni Beatriča Frankopanka, udovica Ivana bana, samostanu znatna imanja za spas duše svoje, tako da su se tu mogla 22 redovnika prehraniti, al znatan dio toga poklona oteše bielim fratrom plemići Gjulaji trakošćanski i oteto imanje predje poslije u ruke knezova Draškovića, koji su Trakošćan za 23.500 for. od erara kupili, kad su Gjulaji izumrli bili. Kašnje razširiše i poljepšaše crkvu i samostan grof Mirko Erdody, Sofija Gaizruk, koja je ondje svoga muža Šišmana Ratkaja, zapovjednika hrvatske vojske 1702. sahranila, Velika dobročiniteljica bijaše i Barbara Vragović, žena Ladislava Patačića, koga ovdje biskup Brajković 1706. pokopa. Povrh toga podupirahu samostan Draškovići, Keglevići i sami vladari. Mnogo i mnogo hrvatske vlastele sniva pod pločami lepoglavskimi vječni sanak. Samostan bijaše toli bogat, da je 1764. imao 500 kmetskih kuća, a izvan toga ogromna alodijalna imanja i založne zemlje. Matija Korvin podieli samostanu pravo sudbenosti cum jure gladii a predstojnik lepoglavski imao je pravo glasa u hrvatskom saboru medju dostojanstvenici. Nu "bieli fratri " nebijahu uz toliko bogatstvo lieni trutovi, kako jezuitski prijatelj Krčelić priča. Lepoglava posta kulturnim središtem ne samo onoga kraja već i ciele Hrvatske. Pavlini uvedoše racijonalno gospodarstvo, posadiše silu krasnih, plememenitih vinograda, obilne voćnjake (imadjahu i južnog voća) osnovaše ogromne majurije, gdje se je pravio sir. Pozvaše iz tudjinstva obrtnika svih mogućih zanata, te ih naseliše kraj svoga sa mostana, i u samom samostanu bijaše sila velikih radionica za svaki obrt, te se tragovi te obrtne revnosti opažaju i danas. Pavlini njegovali su uz to i slikarstvo i kiparstvo, lepoglavski freski od fratara slikani, najljepši su u cieloj hrvatskoj. Knjižnica lepoglavska bijaše ogromna, a pavlinski red dade Hrvatskoj liepo čislo vrstnih pisaca, koje Jesuite zavidnim okom gledahu. Da u Lepoglavi bude podignuto prvo višje učilište u Hrvatskoj, gimnazija osnovana 1582. po prioru Truavinu za duhovnu i svjetsku mladež. Prvi ravnatelj toga zavoda zvaše se Martin Dombrin. Punih 25 godina cvala je ta gimnazija kao jedino učilište. Istom kad su pod biskupom Bratulićem Isusovci došli u Zagreb te ondje uredili školu, postajao je broj učenika sve manji a g. 1713. razpustiše Pavlini svjetsku gimnaziju posve. Prigovara se bielim fratrom koješta. Priča se mnogo o bučnih družtvih velikaških, koja su se ondje sastajala, te se je uz čašu i za visoke novce kartalo. Prigovara im se i to, da su spekulirali s novcem i doista je veći dio zagorskog .višjeg i nižeg plemsta dugovao je velike svote Pavlinom, Nu i o tom nam je tradicija sačuvala liep čin, reć bi oporuku bielih fratara. Kadno Pavlini doznaše, da će Josip II. njihov red dokinut, zatvoriše prije nego će austrijski komesari doći, da sve zapliene, vrata samostana i spališe nasred dvorišta hrpu obligacija t. j. sav dug, što im je hrvatsko plemstvo dugovalo a to je bio preko milijun forinti. Hrvatski plemići budu riešeni duga, a komesari odoše praznih ruku. Al ipak raznieše sve dragocienosnti, umjetnine, što nadjoše, a liepa knjižnica bude većinom odnešena u Peštu. Jednim potezom pera izbrisa Josip II taj liepi stan domaće kulture radi tobožnjeg principa, koj nerazabire pomno i obzirno. Dugo stajaše Lepoglava pusta. Za njemačkog absolutizma bude taj staroslavni dom kulture pretvoren u kaznionu, koja je kašnje razširena i po domaćoj vladi na modernom temelju uredjena bila. Čudne li ironije, čudna li kontrasta. Gdje se nekad orijahu miloglasni psalmi danas zvekeću lanci. Sic fata tulere. Da, danas bi se mjestu "Lepoglava" moglo reći "Vučja glava". Oznake: Lepoglava. 4377 R Lepoglava Risao F. Kikerec Viena |