Jesmo li mi muškarci stvarno toliko ovisni o ženama? Ja sam trenutno na odvikavanju :))
I zasad mi dobro ide... Ajmo to tako kazat...
Nekako sam uspio sebi izorganizirat život, imam dovoljno zanimacija i posla, ali mi opet fali, fale mi oni trenuci, koji ti se tada čine mali, nebitni, ali u biti su veliki... Oni trenuci kad kad se ništa ne dešava, neka glupa tišina i nedogađanje, a nads dvoje kao da smo sami na svijetu... tu... zagrljeni u nekoj glupoj pozi...
Fale mi oni neki razgovori, nešto što ne možeš definirati ni u ljubav, ni u zaljubljenost, nešto treće....
I tek sada kad je otišla, kad je nema, vidiš te trenutke, te stvari koje ti se tada čine male, beznačajne, sada postaju velike, ili je to samo privid zato što mi fali, i tražim je u sjećanjima, u momentima koji su mi ostali negdje zapisani u memoriji...
I naravno, još uvijek se nadam, da ću je možda nagovoriti da probamo ponovo, da će se vratiti, iako nekako s vremenom, ta nada blijedi....
Ali ne mislim odustati... Gledao sam na TV-u 'Grčko vjenčanje', i kao da sam premotao film unazad... Promjenio sam 2 posla da bi bio s njom, otišao iz jednog grada u drugi, vjenčao se u crkvi iako sam ateist (nisam se morao krstiti)... Ali... uvijek taj ali...
Stvarno sam se potrudio oko nje, i promijenio se podosta... but not enough!
I dalje joj pišem pisma...
|