Samo me čvrsto uz sebe stisni
i neka nas vali nose
u daljinu!

Trenutak samo

U smiraju
jedra strijeme k nebu.
Ti i ja na pramcu
u tišini
zagledani u tamnu
razdjelnicu
neba i mora.
Bonaca.

Zarobljena

U kapima mora
zarobljena osta moja ljubav
i više je ne mogu nikome ni dati
do li moru
i tebi
koji si s morem jedno!

Do noći

Udara i bjesni
podivljala voda
razvaljuje oble bokove
broda
i podiže ga k pučini
kao orahovu ljusku.
Kao pljusku
dočekam mokri udar
mora,
svjetluca zora
na vrhu vala ;
Ponire
u bezdan,
nestaje
nemoćna , mala;
Dan je ,
a čini se , spustila se noć.
Oblaci ,
nevera,
do noći će proć!

školjka

"A more šumi. O još dugo
Šumit će more. Nikad stati.
Umre li školjka, još će dugo
Biseri njenih suza sjati...."

G. VItez

POSLIJE NEVERE

Sada smo vezani
kao brodovi u matičnoj luci;
jedno uz drugo zauvijek .
Spojila nas nevera ,
ona što potresa
i pomiče
i tektonske ploče,
a kako ne bi
dva srca ,
dva broda usamljena
što se tješe nakon havarije .

Nježnosti!
Toga mi još samo treba
ispod ovog sivog neba
poslije nevere.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.