morska osa

Ljubav je žeđ korijenja,
razoružani mjesec u krijesnicama.
Kad širimo krila vode,
kad se utajimo poput odsjaja makadama,
kad kao hrčci zobljemo kutove krletke,
nesvjesni da je jedini svemir privida
onaj u kojem ne postojimo.
Lako bih te mogla obgrliti,
zarinuti ruke u grlić crnice.
Da nas ponovo rode
u zelenoj mahovini,
da se izliježemo i prvamo.
Ipak pomislim, nijedna bol nije dovoljne težine
da prevagne klackalicu radosti koju krijem
leptiricama poezije.
Zato sretna vam noćas noć
u pravilnosti kojima razmijenjujemo vrijeme za tijela.