|
|
Dnevnik.hr
<
kolovoz, 2009
>
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
hora ruit, venit mors
Tiho pada noć
brzo dolazi ponoć
lagano se bude
da sudbinu nam sude
krv da nam piju
glave na kolac nabiju
djeca noći
sad će doći
šuljaju se u tami
nikad po mraku
nemojte ići sami
jer oni će vas otkriti
i tad spasa više neće biti
kad svoj posao obave
bezglava trupla za sobom ostave
vračaju se tami svojoj
toj crnoj tmini prokletoj
Uhvatiše je u šumi mračnoj
vukoše je po podu kamenom
kao ološ je premlatiše
svom snagom izbičevali
izbatinali je dobro
pljuvali je svi!
na sve načina nju su
svi omalovažavali
robu s nje trgali
kamenjima je gađali
tukli je štapovima
skoro je ne ubiše
i na lomači spališe!
O vještice! O vještice!
prošla su vremena goruča
na svijet se sada
slobodno vrati ti
svoju nauku širi svijetom
jer obilježen je bio tvoj pad
ne trebaš se više bojati lomača
jer iza nas su
vremena goruča...
Kažu da je put u pakao popločan dobrim namjerama...
ah taj pakao, mračno mjesto svijesti ljudskog uma. Pa kome to može biti primamljivo?
Čineći zlodjela ljudi pokušavaju doseći tron moći i autoriteta, ali nije bitno koliko su važni ili opasni. Kada dođe vrijeme na njihov pad uvijek se nađe netko veći i opasniji da ih skine s trona.
Gledaju svojim buljavim očima, na samoprozvani njihov svijet, otrova i iluzija, mašući krilima pokušavaju doseći nebesa, nebesa mraka i tame. A iza njih mala vojska debele prasadi marljivo maršira za njima, pokoravaju se svakoj njegovoj rijeći, kao vreće sala bez mozga, samo njihajući ćelavim lubanjama amo tamo, gegajući se tupo. A njihovi gospodari velikim i odlučnim koracima koračaju ka svom "usponu" dok im s jedne strane vire rogovi, a iznad glave svijetluca aureola. Plazeći svoj zmijski jezik na svakog tko im proturiječi s visina ga ubijajući pogledom, u tmini svoje moći zavijaju kao vukovi na mjesećini, tobože marljivo noseći svoj križ na plečima a iz prsa zračeći radioaktivnosti. Slažu svoje kockice zloće gurajući ih svojom buldožderskom njuškom i kandžama lešinarskim. Maćevima i koplima probadajući male, obićne, za njih bezvrijedne ljude, stavljajuci maske na svoja ružna pseća lica, krijući se po šumama danju, a nad mjesećinom harače i grizu metalnim zubima sačinjenih od metaka 9 milimetarskog kalibra. Kao sove ušare vrebajući sa trule grane i mašući repićima u sjenkama voštanica okruženi lubanjama koje su izjeli svim ovih godina, ali zapravo izjedajući sami sebe, komadić po komadić kidaju meso sa svojih gnjilih krmečih faca. Osjećajući da im se bliži kraj nastoje se držati još visoćije i samopouzdanije, a iza kulisa svojih zloćina liju se potoci isplakane krvi iz njihovih praznih blijedih očiju. Na svijetlu pokazujući oštre zube, a u tami ih crvi izjedaju. I onda kad tad padnu, kao gnjile istrunule kruške skoprcaju na blatnjavo tlo, puzajući i kmeljeći da ih netko spasi. A onda mali, obični dolaze na svoje, zadovoljno se smješkajuci gaze po, njima kao po glistama, gnječeći ih i trljajuci njima od pod. Dok se oni uvijaju u agoniji svoje propasti, male krhke lubanje pucaju kao kokica izljevajuci iz sebe gnjoj zloće koji se svih ovih godina kupio u njima. A njihove duše odlaze u raj, da baš raj jer su svoj pakao već proživili...
I zato nemojte nastojati svoj uspon postići penjajući se preko slabijih i manjih ljudi jer znanstveno je dokazano da u gotovo 99 % slučajeva nekome od njih pukne ruka ili noga i vi padne njima pod noge, a odatle vam više nema izlaza...
