|
|
Dnevnik.hr
<
srpanj, 2009
>
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
hora ruit, venit mors
Tiho pada noć
brzo dolazi ponoć
lagano se bude
da sudbinu nam sude
krv da nam piju
glave na kolac nabiju
djeca noći
sad će doći
šuljaju se u tami
nikad po mraku
nemojte ići sami
jer oni će vas otkriti
i tad spasa više neće biti
kad svoj posao obave
bezglava trupla za sobom ostave
vračaju se tami svojoj
toj crnoj tmini prokletoj
Uhvatiše je u šumi mračnoj
vukoše je po podu kamenom
kao ološ je premlatiše
svom snagom izbičevali
izbatinali je dobro
pljuvali je svi!
na sve načina nju su
svi omalovažavali
robu s nje trgali
kamenjima je gađali
tukli je štapovima
skoro je ne ubiše
i na lomači spališe!
O vještice! O vještice!
prošla su vremena goruča
na svijet se sada
slobodno vrati ti
svoju nauku širi svijetom
jer obilježen je bio tvoj pad
ne trebaš se više bojati lomača
jer iza nas su
vremena goruča...
Čisti originalni skirol, 100 % prirodni našao se na mom kučnom pragu... jednog dana, sunčanog, lijepog, dana
ali to nije bio običan dan, to je bio dan kad san upoznao Skirol. I od tada smo nerazdvojni, svaki dan smo se družili, pričali, igrali se... i baš nam je super bilo. Poceli smo putovati, svuda po svijetu, upoznavati ljude, obicaj, kulture i slušali svakave priče i svakakve mitove i legende. I tako smo jednom prilikom, dok smo gostovali u dalekoj zemlji, od jednog čudnog starca ćuli priču o Kauflandu, i ta prića koliko god čudna i nevjerovatna žvućala nas je toliko zaintrigirala. Naime starac nam je ispričao da je Kaufland nevjerovatna zemlja, svakakvih čudesa i ljepota, nešto nezamislivo, ali da još nitko nije otkrio gdje se ona nalazi, ni što se tamo zapravo događa. To nas je još više privuklo toj čudesnoj priči, među narodom zvana Mit o Kauflandu...
Ja i moj prijatelj Skirol mjesecima smo istraživali priču o tom tajnovitom Kauflandu, ispitivali ljude, tražili zapise, pokušavali nešto saznati o njoj. I nakon mjeseci nepornog istraživanja krenuli na put, na put prema Kauflandu...
Odlučili smo pronaći misteriozni Kaufland. Dani su prolazili, mjeseci, pa čak i godine, ali Kauflandu ni traga ni glasa. Poceli smo gubiti nadu i sve više vjerovati da je Kaufland uistinu samo mit. Nakon dugih i teških godina potrage tračak nade nam je zablistao u očima, uspijeli smo na jednoj šifriranoj karti pronaći put, ali to je bio tek mali dio naše slagalice. Ali smo odlučili sljediti taj put, ma kamo god on vodio. Još toliko godina trebalo nam je da konačno dođemo do odredišta ucrtanog na karti, ali kad smo došli - razočaranje, ispred nas nije bilo ničeg osim ogromne ravnice, kojoj se ne nazire kraj. Srca sum nam se slomila, a osječaj tuge preplavio nam um. Toliko godina rada i truda, borbe i traganja, bačeni u vjetar,u totalnom očaju sjeli smo na pod i jednostavno zurili u nebo. Ali nakon samo 5 minuta besciljnog zurenja u plavetnilo ispred nas, naša licasu opet poprimila prirodnu boju, a osmjeh razvukao od uha do uha. Na nebu iznad nas ugledali smo veliki šareni natpis - "Kaufland". Ali što sad?! kako doci do tamo? pa to je na nebu, ma mora postojati neki način... ali koji? I tad smo zaspali...
Sljedece cega se sjećam je da smo stajali ispred ogromnih drvenih vrata, prekrasnih, predivnih gradskih vrata, bio je to ulaz u Kaufland, vilice su nam pale do poda, a oči raširile kao lepeza, nismo mogli vjerovati! krenuli smo naprijed, korak po korak i u nevjerici gledali sve oko sebe, bio je to uistinu čudesan svijet. Ali svijet koji se kretao unatrag, ljudi su se kretali unatrag, životinje isto, biljke umjesto da rastu smanjivale se, a kiša padala (točnije rasla) od tla prema nebu, ljudi su čak i pričali unatrag, jer nisam razumio ni jednu jedinu riječ! I satima smo samo šetali uokolo gledaju taj nevjerovatni svijet kako se kreće unatrag. Ali onda su nas ljudi poceli cudno gledati, skupljali se oko nas, govorili nešto samo njima razumljivo. Pa to je i bilo za očekivati, mi smo za njih bili stranci, mi smo se njima kretali unatrag, ispocetka je bilo sve u redu, ali onda su se počeli mrštiti, vikati, ljutiti... Ja i Skirol smo ubrzali korak, a oni poceli trčati za nama. Nakon 10-ak minuta, ni sam neznam kako, uspjeli su nas uhvatiti iako su trčali unatrag. Te nas odjeli nekom starom pogrbljenom starcu, duge sijede brade i gustih sivih obrva.. Zakljucio sam da to je njihov stariješina. Iako nisan ništa razumio što govore, uspijeli smo skužiti da nam sude, jer tu je bio taj starješina, sa strane skupina ljudi koja pregovara ( valjda porota) i oko nas masa ljudi. Na našu nesreću nismo bili ni malo dobrodošli te su nas poceli gađati svakakvih stavrima i predmetima ( mora da su nas osudili) i onda odveli u nekakvom čudnom drvenom vozilu, koji se naravno kretao unatrad. Na pamet mi je pala misao da nas žele zatvoriti ili u najgorem slučaju ubiti jer smo priv koji se dospijeli na njihov svijet, mi smo ti koji znamo put do njih i njigove utopije i naravno ne žele da dvoje stranaca to uništi. Ja bih vjerovatno da sam na njihovu mjestu isto postupio. Odjednom se vozilo zaustavilo a vrata otvorila, prema unutra. Ispred sam ugledao dva čovjeka, oboje isto odjeveni, sa smiješnim kapama na glavi, ali prema njihovom izrazu lica, odlučio sam zadržati smijeh za sebe. Izašli smo. Njih dvojica su se vratula u vozilo i nestala - unatraške, za njima se vidio samo oblak prašine. Skirol je zakljucio da su to nekakvi vojnici ili policajci koji su nas trebali odvesti na pogubljenje, ali su se smilovali, te na pustili. Umorni od svega zadrijemali smo u hladu ispod nekog, čudnovatog drveta....
Ne znamo ni kako, ni zašto, ali sljedece cega smo bili svjesni je da se nalazimo na našem normalnom svijetu, hvala bogu nismo više u Kauflandu koji nam sad više nije zvučao tako zaminljivo i primamljivo. Vrativši se kući odlučili smo da je naše vrijeme za putovanja prošlo i da bi bilo bolje da odsad uživamo u sigurnosti naše kuće...
