Neki čovjek susretne starog prijatelja - koji oduvijek pokušava uspjeti u životu, ali bez rezultata. "Moram mu dati nešto novaca", pomisli. Međutim, te večeri ustanovi da se njegov stari prijatelj u međuvremenu obogatio i da mu je zapravo došao vratiti sve dugove koji su se skupili tijekom godina.
Pođu u neki bar u koji su običavali zajedno zalaziti i ovaj svima plati piće. Na propitkivanja kako je na poslijetku uspio, odgovori da je do nedavno živjelo njegovo Drugo Ja.
Što je Drugo Ja? - pitaše ga.
Drugo ja je onaj koji me je naučio kakav bih ja trebao biti, ali me nikada nije suočio s onim što ja doista jesam. Moje Drugo Ja vjeruje da je naša obveza cijeli život uložiti u razmišljanje kako zgrnuti novaca koliko god je u našoj moći, kako bismo se osigurali da u starosti nećemo umrijeti od gladi. Taj toliko razmišlja, toliko razrađuje planove o stjecanju novca, te otkrije da je živ tek kad su njegovi zamaljski dani već gotovo odbrojani. A tada je prekasno.
A ti, tko si ti?
Ja sam kao što je svatko od nas koji sluša svoje srce. Svatko tko je opčinjen tajnom života, tko je otvoren za čuda, tko osjeća veselje i zanos u onome čime se bavi. Samo što me Drugo Ja, u strahu od razočaranja, kočilo u svemu.
Ali patnja postoji - rekoše ljudi u baru.
Postoje porazi. Ali nitko ih ne može izbjeći. Zbog toga je bolje izgubiti nekoliko bitaka u ratu za ostvarenje svojih snova, nego biti poražen, a da ni ne znaš za što se boriš.
I to je sve - začudiše se ljudi u baru.
Da. Kad sam to otkrio, probudio sam se odlučan da budem ono što sam ustvari uvijek želio biti. Drugo Ja ostalo je tamo, u mojoj sobi, promatrajući me, ali nisam ga više pustio ući - iako me nekoliko puta pokušavalo ustrašiti, opominjući me na opasnosti nerazmišljanja o budućnosti.
Od trenutka kad sam prognao Drugo Ja iz mog života, božanska je moć počela djelovati i dogodiše se čuda. Možda je ona bila to Drugo Ja, ja znam, vi ćete morat sami dosegnuti tu spoznaju.

Sjećanja na tu noć su zbunjujuća i maglovita. Znam samo da sam bio blizu smrti - ali ne sjećam se kako je izgledala, ni kamo me vodila.
Voljeo bih je se sjetiti - kako bih mogao i nju izbrisati iz mog srca. Ali ne ide. Sve mi se to čini kao san, od trenutka kad sam izišao iz mračnog tunela u svijet kojeg također već bijaše pokrila noć.
Ni jedne zvijezde nije bilo na nebu. Mutno se sjećam da sam otišao do auta, zgrabio mali ruksak koji sam imao sa sobom i počeo hodati bez cilja. Došao sam do rijeke, šum vode bio je sveprisutan, legao sam na zaleđeno tlo i hladnoća me brzo umrtvila. Na trenutke bih pomislio da ću zasigurno umrijeti ako ne nađem neko skrovište, ali - što onda? Sve što je bilo bitno u mom životu velikodušno mi je dato u par mjeseci - i oduzeto u jednoj minuti, a da nisam dobio ni šansu da se borim. Tijelo mi se počelo tresti od hladnoće, ali nisam mario za to. Već će se umiriti, potrošit će svu energiju da me pokuša zagrijati i iscrpiti se. Onda će se mir vratiti u tijelo i smrt će me prigrliti u svoje naručje. Drhtao sam više od sat vremena. I onda je došao mir. Prije nego što sam sklopio oči, začuo sam glas svoje majke. Bila je to priča koju mi je pričala dok sam bio još dijete, ni ne sluteći da je to zapravo priča o meni.
"Jedan mladić i jedna djevojka zaljubiše se ludo. I odlučiše se zaručiti. Zaručnici se uvijek međusobno daruju. Mladić bijaše siromašan - jedino vrijedno što je imao bio je sat kojega je naslijedio od djeda. Misleći na prekrasnu kosu svoje voljene, odluči prodati sat kako bi kupio jednu lijepu kopču za kosu od srebra." "Ni djevojka nije imala novca za poklon svom zaručniku. Zato ode do dućana glavnog trgovca u tom mjestu i proda svoju kosu. Novcem koji je dobila kupi zlatni lanac za sat svog dragog. I tako na dan zaruka, ona mu pokloni lanac za sat koji je već bio prodan, a on njoj kopču za kosu koje više nije imala."

Na obalu rijeke sjeo je i plakao. Legenda kaže da sve što bi palo u tu rijeku - lišće, kukci, ptičja pera - sve se pretvori u kamenje njenog korita. O, kamo sreće kad bih i on mogao iščupati svoje srce iz grudi i baciti ga u bujicu, pa ne bi bilo više boli, ni čežnje, ni uspomena.
Sjedio je na obali te rijeke i plakao. Zima je bila oštra i osjećao je kako mu ledene suze klize niz lice, da bi se potom pomiješale s ledenom vodom koja je protjecala prednjim. Negdje se ova rijeka sjedinjuje s drugom, pa još s nekom drugom, sve dok se daleko od njegovih očiju i njegovog srca sve te vode ne uliju u more.
Neka njegove suze teku što dalje, da njegova ljubav nikada ne sazna da je jednog dana plakao za njom. Neka samo teku što dalje, pa će jednom zaboraviti i rijeku i maglu i puteve kojima su zajedno prolazili.
Zaboravit će ceste, planine i poljane svojih snova - snova koji su bili njegovi, a on ih nije poznavao. Još se uvijek sjećao onog magičnog trenutka, onog časa u kojem je jedno "da" ili jedno "ne" izmijenilo njegov cijeli život. Činilo mu se kao da je bilo jako davno, a - ipak prošlo je bilo samo nekoliko dana.
Pokušaj živjeti. Sjećanja su za starije - rekla mu je ona. Možda nas ljubav postara prije vremena i pomladi kad je mladost već iza nas - odgovorio je.
A kako se ne sjećati tih trenutaka? - pitao se on. Zato je i pisao, da bi tugu pretvorio u čežnju, a samoću u uspomene.
Sve su ljubavne priče jednake.