Na obalu rijeke sjeo je i plakao. Legenda kaže da sve što bi palo u tu rijeku - lišće, kukci, ptičja pera - sve se pretvori u kamenje njenog korita. O, kamo sreće kad bih i on mogao iščupati svoje srce iz grudi i baciti ga u bujicu, pa ne bi bilo više boli, ni čežnje, ni uspomena.
Sjedio je na obali te rijeke i plakao. Zima je bila oštra i osjećao je kako mu ledene suze klize niz lice, da bi se potom pomiješale s ledenom vodom koja je protjecala prednjim. Negdje se ova rijeka sjedinjuje s drugom, pa još s nekom drugom, sve dok se daleko od njegovih očiju i njegovog srca sve te vode ne uliju u more.
Neka njegove suze teku što dalje, da njegova ljubav nikada ne sazna da je jednog dana plakao za njom. Neka samo teku što dalje, pa će jednom zaboraviti i rijeku i maglu i puteve kojima su zajedno prolazili.
Zaboravit će ceste, planine i poljane svojih snova - snova koji su bili njegovi, a on ih nije poznavao. Još se uvijek sjećao onog magičnog trenutka, onog časa u kojem je jedno "da" ili jedno "ne" izmijenilo njegov cijeli život. Činilo mu se kao da je bilo jako davno, a - ipak prošlo je bilo samo nekoliko dana.
Pokušaj živjeti. Sjećanja su za starije - rekla mu je ona. Možda nas ljubav postara prije vremena i pomladi kad je mladost već iza nas - odgovorio je.
A kako se ne sjećati tih trenutaka? - pitao se on. Zato je i pisao, da bi tugu pretvorio u čežnju, a samoću u uspomene.
Sve su ljubavne priče jednake.