Jedan se mladić zaljubljuje u princezu, i čitav sadržaj njegova života leži u ovoj ljubavi, pa ipak je odnos takav da se ne može ostvariti, mladić nikada ne ostavlja svoju ljubav ni za sva blaga ovoga svijeta. On nije plašljiv, ne boji se pustiti da mu se ljubav ušulja u najskrivenije, najudaljenije misli, ne boji se da bezbrojnim ovojima obavije svaki ligament njegove svijesti. Ponekad osjeća jednu blaženu strast koja dopušta ljubavi da mu prožme svaki živac, a ipak mu je duša dostojanstvena jednako kao i duša onog koji je ispio pehar otrova i osjeća kako mu sok prodire svaku kap krvi, jer - taj trenutak je i život i smrt. Kad je u sebe upio svu ljubav, i sam u nju posve uronio, onda mu ne nedostaje hrabrosti da sve pokuša i na sve se odvaži. Pogledom prelijeće preko životnih odnosa, saziva brze misli koje kao golubice izdresirane na pljesak rukama poslušno reagiraju na svaki njegov mig, vitla štapom iznad njih i one se obrušavaju u svim smjerovima. Ali kad mu se one vrate , sve kao tugovjesnice, i objave mu da se radi o nemogućem, on ostaje miran, zahvali im se. Ali osjetit će upravo bol, no ipak će se pomirit s tim. Ljubav prema princezi za njega je postala izrazom vječne ljubavi, poprimila je jedan religiozni karakter, preobrazila se u ljubav prema Vječnom Biću koja mu potpuno uskraćuje ostvarenje ljubavi prema princezi, ali ga ipak pomiruje u onoj vječnoj svijesti njezine važnosti u dimenziji vječnosti, što mu nikakva stvarnost ne može uzeti. Budale i mladi brbljaju o tome kako je čovjeku sve moguće. To je međutim velika zabluda. Duhovno gledano, sve jest moguće, ali u svijetu konačnosti ima mnogo onoga što je nemoguće. Međutim ono nemoguće on čini mogućim time što on to izražava duhovno, a to duhovno izražava tako što se toga odrekne. Ona želja koja bi ga htjela odvesti u stvarnost, a koja se nasukala na nemogućnosti, sad se okreće prema unutra, ali ona zbog toga nije ni izgubljena, ni zaboravljena. Ponekad je u njemu mračni pokret želje što budi sjećanje, a ponekad ga budi i on sam, jer on je preponosan da bi poželio da ono što je bilo sav sadržaj njegova života sada bude samo stvar jednog prolaznog trenutka. On ovu ljubav čuva mladom, a ona s njim raste u godinama i ljepoti...i nikad ne prestaje...

Iskreno priznajem da nisam naišao ni na jedan uvjerljiv primjer viteza vjere, pri čemu ne želim poricati da je možda takav svaki drugi čovjek. Ja ga međutim, tijekom mnogih godina uzaludno tražim. Po svijetu se putuje da bi se vidjelo rijeke, planine, nove zvijezde, šarene ptice, neobične ribe, smiješne ljudske rase, čovjek se predaje ograničenosti, koja bulji u postojanje i misli da je nešto vidjela. Takvo što mene ne zanima. Kad bih, naprotiv, znao gdje živi pravi vitez vjere, krenuo bih k njemu pješke, jer ovo čudo me posve zaokuplja. Ne bih ga ni trenutka gubio iz vida, stalno bih pazio kako se u kretnjama otkriva, smatrao bih da sam sve životne brige riješio i tako bih rasporedio vrijeme da njega gledam i sebe vježbam, i sve bih vrijeme utrošio na to da mu se divim. Kako rekoh, nekog takvog još nisam našao pa ipak ga mogu dobro zamisliti, a ON bi bio:
Evo ga. Poznanstvo je sklopljeno, predstavljen sam mu. U trenutku dok ga ispitivački motrim, sklapam ruke i poluglasno se pitam: "Gospode Bože, je li to taj čovjek, je li to zaista on?" Malo mu se primičem, pazim na njegov najmanji pokret ne bi li se u njemu ukazao kakav odbljesak beskonačnog, neki pogled, izražaj, gesta, tuga, osmijeh koji odaje beskonačno u njezinoj različitosti spram konačnog. Ne! On je posve neprobojan. - Njegov temelj? On je snažan, pripada isključivo konačnosti, nikakav uredni građanin, ne kroči čvršće zemljom, on potpuno pripada svijetu, više od bilo kojeg drugog čovjeka. Ne može se otkriti ništa od one izuzetne uzvišene prirode po kojoj se prepoznaje vitez beskonačnosti. On se svemu raduje, u svemu sudjeluje, pa i svaki put kada se bavi banalnostima, čini to s upornošću koja je svojstvena ovozemnom čovjeku, čija duša čvrsto prianja uz ovakve stvari. On radi svoj posao. Ako ga se pritom promatra, pomislilo bi se da je on kakav književnik, on je tako precizan. On svetkuje nedjeljom. Ide u Crkvu. Ne ističe ga nikakav uzvišen pogled, nikakav znak izuzetnosti, kad se ne bi znalo tko je on, bilo bi ga teško razlikovati u mnoštvu. Budući da on nije pjesnik, uzaludno sam se trudio osluškivati njegovu poetsku jedinstvenost. On nije nikakav genij, uzalud sam pokušavao u njega otkriti izuzetnost genija. On duboku bol postojanja prazni u beskonačno odreknuće, on poznaje blaženstvo beskonačnog, osjetio je bol odreknuća od svega onog što čovjek na svijetu ima, pa ipak mu i konačnost godi jednako kao i onomu koji nije upoznao ništa uzvišenije. On se konačnosti raduje s takvim pouzdanjem kao da je ona ono najizvjesnije od svega. On je pravi vitez vjere, i ja ga tražim....