morfinini experimenti
29.01.2007., ponedjeljak
STRPLJEN- SPAŠEN
 Nedavno smo svi imali zadatak otkriti o sebi nešto nepoznato. Meni je 5 stvari malo pa sam odlučila to malo dopuniti. Po prirodi sam jako nestrpljiva. Nije to ona nestrpljivost kad iščekuješ nekakav izlet, svečani događaj i šta ti ja znam nego ona loša osobina kad si prenervozan i kad mrziš sve oko sebe zato jer nešto moraš čekati. Primjerice raznorazni redovi- a pogotovo kad se neki specijalac hoće ubacit prije svih nas koji stojimo i odbrojavamo sitno…  Ako čujete nekoga ko poluglasno gunđa i prigovara takvima- to sam vjerojatno ja u tom redu. Pogotovo se to ispoljava ako sam negdje zakazana i trebalo bi se moje vrijeme poštovat, e onda znam biti i zločesta ali jednostavno se onda nisam u stanju kontrolirati i razgovarati bez previše strasti i emocija.  Puno puta sam dovela svoje bližnje u neugodnu situaciju kad sam htjela pošto- poto istjerati mak na konac u nekim situacijama. Zato je bolje da krizne situacije rješavaju drugi umjesto mene jer bi mogle pasti i teške riječi. Specijalnost mi je ipak prigovor preko telefona. Jednom sam tati rješavala problem kad nikako nije mogao naplatiti svoju robu. Dobrovoljno sam se ponudila da ću ja to riješiti. Poslije njegovog n- tog poziva dotičnoj firmi preuzela sam slušalicu i uljudno zatražila direktora. Kad se gospodin javio objasnila sam mu da su novci trebali sjesti još u prošlom svršenom vremenu ali nikako, i da nas ne zavlače zivkanjem jer ću im navući novinare na vrat pa više neće ni s kim surađivati pa tako neće imati ni problema s isplatom jer neće imati koga. Rekao mi je: gospođo… nemojte se uzrujavati, riješit ćemo to. Na to sam mu rekla da ja nisam gospođa i da je to dosad već moralo biti riješeno pa ako želi da ga još jedanput nazovem neka se potrudi da mi onda priopći da su novci na računu jer bi se mogao naći na naslovnici i to besplatno. Naravno da ja ne poznajem nekog novinara koji bi mi to mogao napraviti  ali moj ton je bio dovoljan da novci sutradan sjednu na račun. Mission completed.  |
22.01.2007., ponedjeljak
TIKA- TAKA...
 Da li i vi nekad imate osjećaj da vrijeme leti? Kao klinka sam to uvijek slušala od starijih i bilo mi je to pomalo čudno. Ma kako leti…?  Meni su onda dani bili aman- taman da odradim školske obaveze, malo zujim okolo, nađem se s prijateljima i laganini navečer na spavanje. A bilo je dana koji su tako spoooro prolazili. Nikako taj vikend da mogu van, pa niko dočekat nečiji rođendan na kojem će se pojaviti i onaj preslatki frajer iz 7.b, pa to ljeto- ma nikako da stigne a kupaći već spreman, losion za sunčanje još od proljeća kupljen- maltene i torba spakirana za more… E sad su se vremena promijenila (ili sam ja ostarila?! ), iako u se u svojoj 30. oj godini osjećam puna života ali vrijeme mi baš i nije prijatelj, što biološki što fizički. Obično se ljudima predstavljam kao osoba koja uživa u čitanju, kao netko ko voli otići u kino, naći se s prijateljima… Iako sam i sam svjesna da u zadnje vrijeme to baš i nije tako. Ne sjećam se kad sam pročitala knjigu- da, sram me je, osim one obimne stručne literature koju moram pročitati pa i naučiti za ispit i slične prigode.  Onda se tješim- ma zato i ne stižem. Ali nije tako, ranije sam imala vremena i za to i za film i za druženje. Sad i kad ga nađem uvijek imam osjećaj krivnje- kao da sama sebi uskraćujem nešto bitnije od puke razonode. Jednostavno su mi dani prekratki! Uhvatim sebe u razmišljanju kako ću ja napraviti sve zadatke i odraditi sve obaveze kad budem imala dijete? Uf… eto stvarno leti kad se ja već o tome brinem…Sad razumijem starije (koji su to nekad za mene bili) samo mi nije jasno da li je to osjećaj koji dođe s određenim godinama i odgovornostima ili je to nešto subjektivno ili jednostavno stvar loše organizacije? |
11.01.2007., četvrtak
NIZALICA
|
Došao red i na mene, na ispovijed… Kad malo bolje razmislim 5 stvari koje čovjek treba reći o sebi nije puno ali kad ih se trebaš sjetiti i staviti na blog- nimalo lak zadatak. 1. NEDOSLJEDNOST- možda se ljudima koji me površno znaju to ne čini tako ali ja sam zapravo jako nedosljedna što se tiče: učenja, dijete, sportskih aktivnosti i općenito boljitka vlastitog psihofizičkog stanja.  2. NETAKTIČNOST- joj kako je meni nekad jezik brži od pameti… Bubnem pa ostanem živa a poslije glavom o zid! Ovo su zapravo moje 2 karakterne osobine ali ljudi ih otkriju tek kad me dobro upoznaju (ili prije ako su baš pronicljivi) 3. KLEPTOMANIJA- kad sam bila 7-8 god. maznula sam didi lovu iz novčanika i kupila brrrdo čipsa i jaffa keksa i častila cijelo društvo. Dobro što sam ih onda počastila jer sam narednih mjesec dana bila u kazni pa moji prijatelji nisu baš viđali svoju galantnu prijateljicu. 4. LAŽ- uf što nekad masno slažem- nekad na svoju a nekad na tuđu dobrobit, ipak ja mislim na svoje bližnje… a lijepo sam rekla da sam pri kraju faksa- moš mislit…  5. KLAUSTROFOBIJA- ne baš u pravom smislu ali ja u krevetu moram imati dosta mjesta jer se inače gušim. Isto je s raznoraznim kutovima a bome nevezano i s tim ne daj me Bože visine. Toliko o fobijama. Onu o paucima ću ostavit za drugu priliku. VEZANO I GLEDE NET SPACE-a 1 .INDEX- tu upoznala a na nekom drugom (nećemo sad, jelte) mjestu zavoljela mog najdražeg.  2. ISKRICA- i tu probala al nije išlo…  3. GOOGLE- the svemoćni- skoro. 4.MEDICINSKI SAJTOVI- prva pomoć za kampanjce, sve ostalo se mora vulgaris: knjigu u šake…  5.SVE VEZANO ZA MOJU RODNU SUBOTICU- i okolicu što se može iskopati u ovom beskrajnom prostoru  6. BLOG- znam da sam dodala al eto… Pružam šansu da se izraze i : Snoopyshist Neprofesionalna dezorijentacija Idesbeba Fantasy svijet Žena s Balkana |
06.01.2007., subota
Postnovogodišnje raspoloženje
 Poslije blagdana prošlo- i ovo-godišnjih valja se prihvatiti nekog pametnog posla ali nekako sam u slow motionu… Dogovorih se sama sa sobom još prošle godine da ću ove prestat ili bar smanjit pušenje, da ću manje papat a bome i bacit pogled na neku teretanu ili bazen, i to na interijer a ne samo na fasadu. Ovo s pušenjem još kako- tako, smanjila sam (možda i zato jer sam u sukobu s virusima), što se papanja tiče- pa moram još pojest ostatke ostataka, pa ne mogu valjda baš odmah prijeći na post, ne?! A i ta teretana bi mogla doći k meni u sobu ili mi se nekako sama javit da se bar učlanim… Eh, a učenje je tek priča za sebe… Treba sad odradit jedan usmeni koji lijeni profesor nije mogao zakazat odmah poslije pismenog nego pustio to za sljedeću godinu, nećemo mu sad valjda skijanje kvarit?! E da- blagdani su fino prošli: jelo se, pilo, malo slavilo, bio mi dragi- potegao 450 km da skupa slavimo i baš je bilo za 5! Bio mi je zabavan- pomalo lost in space sa svim mojim gostima i događajima u kući koja prate blagdane. Povrh svega bila sam i prehlađena pa sam dišući na škrge ušla u Novu. Btw. desila mi se i smiješna zgoda s mojim dragim. Prvog dana nove godine smo, naravno, izašli navečer van, našli se s mojim prijateljima i sve lijepo ćakulali i pijuckali kad su oni odlučili ići doma a mi popiti još jednu putnu pa putovima svojim… Kao što rekoh bijah prehlađena i trošila sam tone maramica i svega što bi moglo poslužiti u te svrhe, uključujući i papirnate dekoracije sa stola kad bi baš prigustilo. I tako mi sjedimo u bircu već u niskom startu za pokret i meni, naravno, zaslini nos. Zamolim ja ljubija da mi da maramicu jer sam svoje već popunila i bacila u koš s radioaktivnim otpadom. Kako je sjedio ispred vješalice s kaputima on zavuče ruku u džep kaputa na istoj i žalosno mi prozbori da ima samo već upotrijebljenu. Nužda zakon mijenja pa ja uzeh istu iz njegove ručice, obavih svoje i krenusmo mi doma. Negdje na pola puta veli ti on meni da mi nešto mora priznat. Reče on meni da je našao maramice u svom džepu, rekoh o.k, ali nije to sve nego je on zaključio da ono u bircu baš i nije bio njegov džep niti njegov kaput pa niti njegova maramica!!! I tako ti ja u Novu uđoh sa svojim a eto i s tuđim virusima pa se oni sad udružili i u toj sinergiji s mene prešli i na mog dragog kojem će eto posuđeni virus ipak završiti na svojoj maramici u svom džepu… Pa neka netko kaže da se novogodišnje želje ne ispunjavaju: bili vam puni džepovi… |
