morfinini experimenti
24.03.2007., subota
Kako potrošiti kišni dan/ čitaj- novce!
 Baš mi ne paše kiša ovih dana, zapravo rijetko kad mi paše.  Ja sam sunčani tip- mislim da mi je to predodređeno i horoskopskim znakom Lava u kojem sam rođena. Ljeto, sunce, toplina- to je ono u čemu ja uživam …  No, trenutno nema naznaka da će ljeto skoro pa mi nema druge nego strpljivo čekati zrake sunca. Danas sam čak umalo i haljinu za ljeto kupila- da se nađe, ali je ipak prevladao glas razuma ( i pogled u ogledalo) pa sam kupila potrebniju suknju za svadbu ( jednu od 4 koje mi predstoje- između ostalih i vlastita).Kao po običaju iz trgovine sam izašla ko pokisla kokoš jer sam ja uvijek nesretna kad si nešto kupim. Mislim da bi tu bilo posla za čika Freuda da je živ ali pravit ćemo se da je to tako normalno!  Gledam ja neku stvar, mjerkam ju, zamišljam u kombinacijama sa stvarčicama u ormaru i na kraju- ako imam ludu sreću da imaju moj broj i da ima dovoljno šuške u novčaniku čak ja to sebi i kupim. Ali, tu počinju dileme nad dilemama tipa, da li mi je to baš bilo nužno, da li sam te novce mogla potrošiti na nešto pametnije, sad mi trebaju nove cipele/ torba/ hlače/… uz to, ma ipak sam preglomazna u tome, presvečano/ presportsko mi je za određenu prigodu za koju je kupljeno, i tako u nedogled. Onda dođem sva utučena doma i izvučem sve stvari koje bi mogle pasati uz to, probam 100 kombinacija i na kraju zaključim da baš dobro što sam to kupila, sad još samo da to upotpunim s nekim detaljem ili npr. točno odgovarajućim odjevno/ obuvnim predmetom i bit će za 5! I onda to krene ispočetka jer treba sad pronaći ono što fali da bi kombinacija bila odgovarajuća. Joj da mi se zamijeniti s nekim kome odijevanje ne predstavlja ništa doli nasušnu potrebu da čovjek ne hoda gol… ili makar s onim kojem kombinacije ne zadaju glavobolju jer nosi normalni broj a ne onaj king-kongovskih razmjera pa nema potrebu nešto prikriti, nešto sakriti, nešto zakamuflirati, uz to da to sve djeluje skladno, da nije bilo u modi još kad je Tito bio živ, i da može sve to platiti bez da bankrotira! Prošli vikend je bio rekordan- tenisice, torba, cipele i čizme, pale bi i sandale da ih ženska nije kupila ispred nosa dok sam napravila krug Tkalčićevom. Uf, ova suknja danas me baš pošemerila kad sam čak i post napisala… to zato što se kod probanja cipela ne mora gledati u veliko ogledalo- smrtnog mi neprijatelja ( dijeli tu titulu s vagom).  Sad još samo da kupim cipele uz nju.  |
11.03.2007., nedjelja
Profesije ili (ne) profesije?
|
Da li ste se ikada zapitali kakva je vaša profesija? Ne ono čime se trenutno bavite, jer ako ste u svojoj profesiji onda ste vjerojatno među rijetkim sretnicima koji su uopće našli posao u struci za koju su se školovali ili koju su odabrali. Mislim na ono- da li znate kako vašu profesiju doživljavaju drugi ljudi? Da li je ona priznata i poznata ili ste sami svjesni da je negdje na marginama društva. Rijetki od nas bi se voljeli baviti poslom koji nije priznat, poznat, cijenjen i svi za sebe mislimo da je ono čime se bavimo općepoznata stvar. Neki od nas skoro nikada ne pomišljaju da li smo mi nekome konkurencija- ako ona ne dolazi iz vlastitih redova. Razumljivo je da trgovac trgovcu jeste, stomatolog stomatologu. Ali što je sa konkurencijom među sličnim strukama? Indirektna je među sucima i odvjetnicima- zar ne? Među dizajnerima i tvornicama konfekcije. Takvih primjera je zaista puno i nema ih svrhe nabrajati. Ono što je mene potaknulo na ovaj post jeste sociološko istraživanje čije sam rezultate nedavno vidjela. Ljudi prepoznaju, percipiraju samo četiri zanimanja ili profesije kao elementarne: 1. liječnici 2. odvjetnici ( u širem smislu pravnici, tj. zakonodavci) 3. bankari ( u širem smislu ekonomisti) 4. svećenici Ako ne spadate ni u jednu od navedenih skupina onda je vaša profesija neprepoznata kao esencijalna, životno važna i nekome bitna. Ove četiri profesije drže u svojim rukama naš život: zdravlje, novac, kreiraju zakone tako da taj isti novac uvijek završi kod vladajućih struktura za koje oni te zakone i pišu i kreiraju, i na kraju naš duh ( valjda da lakše podnesemo tu nepravdu). Po tom istraživanju moja buduća struka spada u marginalno zanimanje koga ljudi ne prepoznaju kao bitnu stavku bez koje društvo ne bi funkcioniralo ali najveći problem je što ju tako doživljavaju i srodne struke, kod kojih je razlog je kao što već napomenuh- konkurencija! Svoju struku sam odabrala iz ljubavi prema tom poslu, mada bi mnogi rekli da je to samo financijsko- megalomanski projekt velikih i moćnih korporacija koji diktiraju današnjicu svojim novcem i moći. To ne mogu u potpunosti odbaciti ali samo napominjem da njih vode top manageri koji nemaju puno veze s ljudima koji stvaraju proizvod svima nama neophodan- LIJEK! Dakle, farmacija je ono čime sam ja okupirana par godina i što je moja budućnost. To zanimanje nije izmišljeno danas da bi velike korporacije živjele na račun slabih i siromašnih nego ima svoju povijest ali isto tako i budućnost unatoč svim osporavanjima da je to samo trgovina i slično. Trgovci ne izrađuju lijekove, ne rade to niti liječnici kojima je to područje apsolutna nepoznanica. Baš oni su ti koji najviše omalovažavaju moju struku a zapravo bi bez nas bili nemoćni, kao što mi nismo kompetentni za dijagnostiku i terapiju tako ni oni pojma nemaju o kemizmu lijekova, njegovom ponašanju ili interakcijama u organizmu a najmanje o njegovoj sintezi, tj. stvaranju. Tipičan je to primjer straha od konkurencije jer su sami pacijenti sve više educirani zahvaljujući napretku tehnologije pa se neće obratiti liječniku za uobičajene simptome nego će pomoć potražiti direktno u ljekarni, gdje može dobiti i stručni savjet i pomoć u vidu lijeka na jednom mjestu. A to je konkurencija! Čovjek nije platio privatni pregled niti odnio plavu kuvertu nego potražio pomoć na mjestu gdje mu može biti pružena- naravno ako je u ingerenciji farmaceuta. Možda i vi doživljavate slične stvari u svom radnom ili profesionalnom okruženju? |
07.03.2007., srijeda
Kad se male ruke slože...
 Za one koji nisu čitali moj prethodni post ili koji nisu naknadno upućeni u tematiku, od prošlog petka sam u borbi s virozom i već se lagano nazire pobjednik te bitke!  Da ne bi bilo dosadno i dragi mi se priključio odmah sutradan pa je naš mali stan ovih dana ličio na sanitet a ponekad zbog količine nereda i na poljsku bolnicu. Oba kreveta razvučena a mi smo naizmjence grijali iste po principu ko se u kojeg prije strovalio. Šalice od čaja, iscijeđenih limuna, praznih kutijica od lijekova te toksičnih papirnatih maramica bilo je maltene i iza televizora. Danas sam malo prizdravila pa su prvi napad doživjele zavjese i ukrasni jastuci koji su eno oprani i friški. Slijede deke, posteljina, pidžame i ostali potencijalno kancerogeni materijal koji će doći na red čim bude slobodna mašina. A u tu istu mašinu ćemo pridodati i današnje majice i trenirke koje su svojski oznojane u veš korpi. Naime, moj dragi je na bolovanju ali je danas hitno morao obaviti mali zadačić (iako je do jučer imao 39,5 i diše na škrge). Inače njegov posao je vezan za komercijalu i nije fizički previše zahtjevan, ako izuzmemo vozikanje od točke A, obično u jednoj županiji, do točke B u drugoj. U sklopu svojih radnih obaveza morao je na par mjesta postaviti reklamne kroviće s crijepom, proizvođača kojeg zastupa.E taj današnji zadačić  se sastojao u tome da je morao premjestiti 2 krovića s jednog mjesta na velesajmu, na drugo! S bolovanja i pod temperaturom! Ni manje ni više… Ja dobra duša kakva već jesam, ponudih svoju pomoć da to prije riješimo i srušimo se opet u krevet (molim vas, bez niskih primisli, sad smo u stanju samo jaukati i ležati u stavu mirno).Oko podne, po dogovoru s odgovornima na velesajmu pojavismo se mi tamo. Oči su nam ispale kad smo vidjeli te „kroviće“ pa ko da su ga reklamnog za katedralu radili!  A što ćeš sad, pljuni u ruke (dobro, ne baš doslovno, trenutno pijemo mukolitike za lakše iskašljavanje), zasuči rukave i razmontiravaj. Ali ništa ne bi bilo interesantno da smo mi predvidjeli sve zanimljivosti koje nam se mogu desiti- gornji red crijepa je zašarafljen a mi, naravno, nemamo odgovarajući šrafnciger jer moj dragi to nikad ne pričvršćuje a taj koji je ovo radio je htio biti siguran u slučaju da tsunami krene preko Save. Skinusmo mi nekako crijepove, stavili ih u auto i sad treba prenijeti konstrukciju na kojoj je to stajalo, do trećeg paviljona od tamo. Jezicima, znojem i suzama smo im okupali velesajam za buduće sajmove, bar taj dio kuda smo prošli s konstrukcijom na leđima, mi na njoj , pod njom, oko nje…  ( oprosti mi Bože sjetih se jednog kojeg su prije 2000 godina krivo optužili i pitam se Pilate hoće li dragi dobit povišicu od bar 1000 kn zbog ovog?! ) . Postavismo na novo mjesto to drveno sranje i naslagasmo crijepove iz auta na to opet istim redom. E sad natrag na reprizu za krović broj 2. Tu smo imali malo više sreće jer je naišao tip s viličarom i ponio nam ga do odredišta uz, naravno, materijalnu naknadu za dobročinstvo- e on već nije Marija Magdalena.Sad smo sretni i zadovoljni, sve viruse- čak i one koji su nas u budućnosti htjeli napasti, smo ispuhali na Novom Zagrebu, iznojili se za cijeli tjedan zabušavanja u teretani i usrećili smo još i proizvođača kreme za ruke jer će nam trebati po nekoliko tubica da ih dovedemo u manje vibrirajuće stanje bez grube kože na našim prstima na koje će lako skliznuti najljepše prstenje kad krenemo za koji dan u „inspekciju“ zlatarni…  |
03.03.2007., subota
GRIPOZNA JA, GRIPOZAN TI...
 Do prije dva dana sam bila jako sretna jer sam mislila da ovogodišnji nalet raznoslovnih viroza mene neće posjetiti. Nekako gledam, svi koji su bili bolesni već su ozdravili (dobro, neki nikad ni neće- ali to su sad druge neke boljke…), proljeće nam skoro već stiglo, pa ne bi mene, sad. Kad ono, ne lezi vraže, eto i mene u borbi s the virusima. Nisu baš neki opaki, više zločesti jer temperatura od cca 38 nije za umrijet ali opet ne da ni živjet normalno. Ko da sam s Mike Tysonom u ringu bila.Razmišljam tako danas kako mi je mama kad sam bila mala uvijek nešto kupila kad smo išle kod doktora ... Ne, nisu to bile barbike niti što ti ja znam, nego sok. I to kakav sokić- na slamčicu, u onoj srebrnoj Alu vrećici. Ako sam bila bolesna kao sad, dobila bih ga odmah- na putu u ambulantu, i uvijek bi me čudilo zašto je onda nekako gorkast a ako je bilo u pitanju samo cijepljenje ili nešto slično onda sam ga dobila na povratku, i onda bih osjetila njegov pravi okus jer me nisu morili virusi i čudesa razno- razna. Ne bih željela da se stekne dojam da je jadno dijete samo onda pilo sok ali taj je bio poseban. Kako bih bila tužna kad bi se slamčica slomila- to bi više boljelo nego bocka. Zato sam se izvještila i rupu uvijek bušila na donjem dijelu ambalaže.Danas mama samo telefonski provjerava moje zdravlje a dragi je glavni dostavljač- nabavljač- kuhar (to ćemo još vidjeti)…  I on mi je maloprije donio sok od naranče u srebrnom tetrapaku ali u skladu s godinama ovaj više nije tako pakiran niti tako sladak… |
01.03.2007., četvrtak
BAŠ SE PONADAH...
 Nije da sam danas nešto posebno vrijedna, izvukla sam se iz kreveta u pola 11- sram me bilo,  još uvijek lunjam u pidžami i sad ću lagano krenut odrađivati ono što sam prespavala i što se mora, za ovaj dan. Ah da, kaže se da se samo umrijeti mora pa možda i neću… Jučer sam imala turbo naporan dan- za moju psihu i umorno tijelo pa sam si danas dala malo oduška. Shrvalo me i ovo kvazi zimsko- proljetno vrijeme a najviše kad sam maloprije pogledala kroz prozor i vidjela žensku u majici kratkih rukava, ljetnoj roza suknji i bijelim cipelicama kako sjeda u auto?! Štipnula sam se da vidim da li ja to i sat vremena nakon buđenja spavam! Jebote- pa došlo ljeto, ja prespavala par mjeseci a ne kako sam ja mislila par sati duže. Uf, dobro je 1.3 sam trebala krenuti u teretanu, 14.3 trebala imati ispit i ko zna što sve još. Izgleda da je sve to prošlo a ja ni ne znam, sigurno mi je tijelo gipko i zategnuto, ocjena u indexu, cvijeće na balkonu, par ljetnih hlača u ormaru… STANI!!! Eno sad lika u zimskoj jakni!!! Fuck! A baš sam plovila na krilima mašte… Ništa- ajmo iz početka, danas treba odraditi obaveze, otići u neku, ma bilo koju teretanu ( da bih stala u neke ljetne hlače) navečer sjesti uz knjigu da bi bilo ocjene u indeksu. Surovo! |
