jako čudno... jebe me sve u zadnje vrijeme... čisto, onako polako.. i ne mogu vjerovati kako dopuštam sebi da budem tako naivna... stvarno to više nisam ja.. pomalo osjećam onu napetost, kad znam da će se nešto loše desiti, kad znam da nešto neće biti u redu, kad znam da ću ja napraviti neku glupostl.. ovo je čista intuicija... dozvolila sam si da ga volim svim svojim cijelim bićem, da ga volim onako dječje... ne mogu vjerovati koliko vrsta osjećaja trenutno imam u sebi.. neznam dali sam ljuta, bijesna, povrijeđena, tužna.. ma sve u jednom... mrzim daljinu, mrzim osjećaj praznine.. da, to je moje trenutno opisano stanje.. fali mi, i ako to teško priznajem, fali mi... toliko ga želim imati kraj sebe, želim čuti njegove riječi da je sve ok, da ga još uvijek imam, da ga još nisam izgubila, niti da ću ga ikada izgubiti, da će uvijek biti uz mene.. možda je to samo strah da ću ostati bez osobe koju volim više od ikog i ičeg... uvukao mi se ispod kože tolikom brzinom, da ni nisam svjesna koliko sam u stvari bila zaluđena njime... i još sam uvijek, šta je ono najgore od svega.. poželim plakati, a znam da mi to neće ništa pomoći.. znam da nema nikakve koristi od toga.... previše sam puta plakala, previše sam puta praštala, i pravila se kao da ništa nije bilo... da mogu bez njega, a znam da ne mogu.. znam da bez njega više ništa nebi bilo isto, znam da ako bi ga prevarila ili ga ostavila da si to nikad nebi oprostila... užasno sam zbunjena... ponekad poželim samoću, ali opet mi fale nečije riječi utjehe... nečije riječi da će sve biti ok, i da su to samo faze koje će proći, faze koje će nam pomoći da učvrstimo našu vezu.. mnogi me pitaju kako sam tako mlada ušla u ozbiljnu vezu.. e pa nisam ja kriva šta je on taj koji me čini sretnom, koji upotpunjuje moje dane.. nisam ja kriva šta ga volim... nadam se da će se sve ovo riješiti, jer ne mogu više na ovakav način.. ponekad poželim slobodu, ali opet znam da to nije to... to nije on... njega više ne prepoznajem... to nije moj mali, ne vidim više onu sreću koju je uvijek imao, ono nasmijano lice... onaj optimizam.. nešto ne valja... oboje je unesrećila ta jebena daljina.. ne kužim čime smo zaslužili ovakava sranja.. želim ga kraj sebe... samo to, pak mislim da nisam toliko zahtjevna.. samo njega, ništa više .. ovo je jedna pjesma koju sam našla na netu... i totalno sam se našla u toj pjesmi... evo...



Živim u sjenci sjenke...i znam da znaš:
još uvijek šminkam stvarnost tvojom bojom, jer drukčije ne
znam
ne razumijem, ne želim pred lažnim svijetom cijelim da se lažno
veselim...
To nije osmjeh - to je grč. Ljudi su slijepi.
Lijepi dani, nasmijani, za tebe - za mene skice,
druge duge ulice, srce skitince zgaženo nehotice...
Znam da znaš, jer u svim snovima ti vrtim sve te prazne riječi
praznim danima. Nestaješ. I priča odavno nije fer:
ljepotica i zvijer - suviše razno sve je prazno...
Prazno je zarazno. Neprolazno.
Vraćam se njima - zar misliš da se stvarno ponosim time?
U mojoj glavi poslije svega svi oni nemaju čak ni ime...
...samo te oči posječene vijetrom koje sjaje kao i moje
- znam da znaš, al ne vidiš i ne čuješ. I ne znaš koje
male stvari se broje... i dok porazi se roje,
plašim se da priznam da postojiš, rane gnoje... i da mi fališ...
Fale mi dodiri, fali mi riječ, fali mi osmijeh
fali mi lice, fale mi laži, fale sitnice
- dosta krivice! Ptice selice nestaju...
Ja ostajem, i svi ti pogledi me plaše:
prokleti sretni zagrljeni ljudi!... te uloge su bile naše...
Samo moje i tvoje! A gdje smo sad? Gledaj u mene! Nema
mene...
samo sjene, uspomene...samo tragovi...
Koliko dobiješ, toliko daš. Ti nisi smijela... znam da znaš...
...znam da znaš... znam da znaš...


Jedan život - gdje prestajem ja, gdje počinješ ti
Jedna ljubav - gdje stali smo mi, gdje sad su drugi
Jedan život - gdje prestajem ja, gdje počinješ ti
Jedna ljubav - gdje stali smo mi, gdje sad su drugi
Jedan život - gdje prestajem ja, gdje počinješ ti
Jedna ljubav - gdje stali smo mi, gdje sad su drugi
...i reci šta je to ponos, šta je to sram? Ne želim da znam!
...i kad se svijet sruši...na starom mjestu biti ću sama...


Sve suze svijeta oprala je kiša. Na kraju nisi ni siguran
da si uopće plakao, niti da si dno dotakao...
...a nagla kakva jesam, slagala sam sebe da si laž
i vrati se starim stazama...
Ali ni svi peroni svijeta me ni malo nisu promijenili:
i dalje isti blejeri iz bloka, uvijek mastarskog oka,
nikad izvan svog toka... mikrofon i dalje rokam na putu do
doka luke sreće...
I dan je taj što me vara, plavetnilo neba misli skreće.
...a onda padne noć, prokleto dugi sati, sakatim srcem
shvatim:
sitnice, ponos, inati neće dati da pratim trag - a znam:
sve je nešto, slomt ću kazaljke, vrijeme će stati,
kosmos će čekati!!! ...da samo znam da te vratim!!!
Tražim te, sanjam te pijanim očima, u noćima, u tuđim
licima,
u stanovnicama nekih drugih svijetova - gdje je naš?
Mičem usnama bez glasa dok pada zaborava plašet...
šutim jer znam da znaš.Uvijek si znao i uvijek znaš! Ti...
Jedini moj, tebi koji odavno nisi jedini:
svaka sekunda kao godina, ali barem znam na čemu sam,
i barem znam da nema nas i spremna sam da budem
nasmješena pred svima
iako te kad sam solo i dalje oblikujem od oblaka dima!
...i kroz pučinu vraćam vremena kad smo ti i ja još bili tim
oprosti što nemam snage da te slažem da ti želim sreću sa
njom
a i šta će ti to od mene? Sve uspomene s kaputa stresi,
samo budi to što jesi, tu gdje si... što god da se desi,
ti budi ok i nikad ne saznaj kako to boli
kad nekoga voliš, a mrziš, kad mrziš a voliš
i lomiš se da izdržiš...
Ostaje samo nada da će nekad negde netko da shvati
mene ...moja lutanja, maštanja i sanjaja i znati da ih prati
i ko zna... možda jednom nađeš me, tamo gdje prestajem
ja
gdje počinješ ti, gdje stali smo mi, gdje sada su drugi...
...ali srest ćeš samo stranca, slučajnog prolaznika i pogled
leden...
...i ako te taj neznanac nekada volio više od sebe