morava_

Animal Liberation Front je u nedjelju 21.05.2006. u zagrebačkom naselju Jakuševac izveo akciju oslobađanja zatočenih životinja. U večernjim satima primječeno je vozilo higijenskog zavoda grada Zagreba, poznatiji kao šinteri, iz kojega se čuo lavež i cviljenje. Pokušalo se otvaranjem vrata pustiti pse na slobodu ali bila su zakljuačana bravom i lokotom.

Tada je odlučeno da će se sačekati povratak šintera koji će otvoriti vrata te će se akcija pokrenuti u tom trenutku. Kada je šinter naišao, vrlo grubo vukući i pokušavajuci ubaciti još jednog psa u kombi, napadnut je suzavcem te su dvostruka vrata od kombija otvorena. Na slobodu je istrčalo 10-ak pasa, a na odlasku su prerezane gume na vozilu. Nakon nekog vremena na mjestu događaja pojavila se i policija. Inace, akcija nije objavljena u medijima, a ni A.L.F. neće slati nikakva priopcenja u širu javnost, eventualno na anrhističke medije. Nije nam stalo do medijske pozornosti već do rezultata akcije.

1. Što hoćemo

Mi vjerujemo da najveći dio zala koja muče ljude zavisi od loše društvene organizacije; i da ih ljudi, htijući i znajući, mogu uništiti.

Postojeće društvo je rezultat stoljetnih borbi u kojima su se ljudi borili između sebe. Ne shvaćajući prednosti koje svi mogu imati od kooperacije i solidarnosti, videći u svakom drugom čovjeku (osim najbližih krvnih veza) konkurenta i neprijatelja, gledali su kako da zakapariraju, svatko za sebe, najveću moguću količinu užitaka, ne brinući se o interesima drugih.

Borba kao činjenica i, naravno najjači, ili najspretniji su morali pobijediti i na razne načine ugnjetavati i potčinjavati pobijeđene.

Sve dok čovjek nije postao sposoban da proizvodi više nego mu je trebalo za njegovo golo održanje, pobjednici nisu mogli nego otjerati ili masakrirati pobijeđene i pokupiti namirnice koje su ovi sakupili.

Kasnije, kad je sa pojavom stočarstva i zemljoradnje jedan čovjek mogao proizvesti više nego mu je bilo potrebno za život, pobjednicima je više odgovaralo držati poražene u ropstvu da rade za njih.

Kasnije su se pobjednici dosjetili kako je lakše, produktivnije i sigurnije iskorištavati rad drugih na drukčiji način: zadržati za sebe ekskluzivno pravo valsništva nad zemljom i sredstvima za rad i ostaviti nominalno slobodnima one lišene svega, koji su poslije, nemajući sredstava za život, bili prisiljeni obraćati se vlasnicima i raditi, pod uvjetima koji su ovima odgovarali, za njihov račun.

Tako, polako, kroz čitavu mrežu kompliciranih borbi svake vrste, invazija, ratova, pobuna, represija, iznuđenih povlastica, udruživanja pobijeđenih radi odbrane i pobjednika radi napada došlo se do, u društvu, postojeće države u kojoj su neki zadržali naslijeđivanje zemlje i svih društvenih bogatstava, dok je velika većina ljudi, lišena svega, ugnjetena i potčinjena od malog broja vlasnika.

O tome ovise bijeda u kjoj se nalaze radnici i sva zla koja iz nje proističu: neznanje, zločini, prostitucija, fizička deprimiranost, moralna podlost, prerana smrt. Proističe i stvaranje posebne klase (uprava), koja, opskrbljena materijalnim sredstvima represije, ima zadaću legalizirati i braniti posjednike od proleterskih rivendikacija; poslije se služi snagom koja ima, da bi sebi stvorila privilegije, sebi potčinjenu klasu posjednika. Isto tako i stvaranje druge posebne klase (klera), koja nizom bajki o božijoj volji, zagrobnom životu, itd. nastoji navesti ugnjetne da poslušno podnose svoje ugnjetavanje, i zajedno sa vladom, pored interesa posjednika nastoji ostvariti svoje vlastite. Proističe i formiranje službene nauke, koja je, pored toga što može služiti interesima vladajućih, negacija istinske znanosti. Isto tako i patriotski duh, rasne mržnje, ratovi i naoružani mir kadgod razorniji i od samog rata. Proističe i ljubav transformirana u muku ili besramnu trgovinu, iz čega proizilazi mržnja, više ili manje prijetvorna, rivalitet i nepovjerenje među ljudima, nesigurnost i strah za sve.

Takvo stanje mi želimo radikalno promjeniti. I pošto sva ta zla proizlaze iz borbe među ljudima, traženja dobrobiti za svoj račun i protiv svih, mi to želimo promjeniti zamjenjujući mržnju ljubavlju, konkurenciju solidarnošću, ekskluzivno traženje vlastite dobrobiti bratskom kooperacijom za dobrobit svih, potlačivanja i namete slobodom, religiozne izmišljotine i pseudo-znanost istinom.

Dakle:

1. Ukidanje privatnog vlasništva nad zemljom, sirovinama i sredstvima za rad jer nitko ne bi trebao imati sredstva za život iskorišćavajući rad drugih, i svi bi, imajući zagarantirana sredstva za proizvodnju i život, bili stvarno nezavisni i mogli bi se slobodno udruživati sa drugim za dobrobit zajednice i prema vlastitim simpatijama.

2. Ukidanje vlade i svake vlasti koja piše zakone i primjenjuje ih na drugima: dakle, ukidanje monarhije, republika, parlamenta, vojske, policije, sudstva i svake slične institucije opremljene prisilom.

3. Organizacija društvenog života putem slobodnih asocijacija i federacija proizvođača i potrošača, sastavljenih po želji članova i vođenih naukom i iskustvom te slobodnih od svakog nametanja koje ne proizlazi iz prirodne potrebe, kojoj će se svatko, pobjeđen od vlastitog osjećaja neizbježne potrebe, slobodno potčiniti.

4. Garantirana sredstva za život, razvoj i dobrobit djece, kao i svih nesposobnih za brigu o sebi.

5. Rat svim religijama i izmišljotinama čak i ako se skrivaju pod plaštom nauke. Naučno podučavanje za sve do najvišeg mogućeg stupnja.

6. Rat rivalitetu i svim patriotskim predrasudama. Ukidanje granica; bratstvo među svim narodima.

7. Obnova porodice na način koji rezultira iz ljubavne prakse, oslobođene svih zakonskih obaveza, svih ekonomskih i fizičkih potčinjavanja, i svih religijskih predrasuda.

To je naš ideal.



2. Putovi i sredstva

Izložili smo u glavnim crtama koji je cilj što želimo postići, koji je ideal za koji se borimo.

Ali nije dovoljno željeti jednu stvar: ako se želi postići, treba stvarno upotrijebiti sva postojeća sredstva za njeno postizanje. Ta sredstva nisu proizvoljna nego, neizbježno, proizlaze iz cilja kojem se teži i okolnosti u kojima se bori; ako bi se prevarili u izboru sredstava, ne bi ostvarili zacrtani cilj, nego drugi, možda suprotan, koji bi bio prirodna i nužna posljedica upotrebljenih sredstava. Tko nekamo krene i pogreši cestu, ne ide kamo bi htio nego gdje ga odvede prevaljeni put.

Potrebno je, dakle, reći koja su to sredstva koja, po nama, vode postavljenom cilju i koja mi namjeravamo upotrijebiti.

Naš ideal nije od onih čije postignuće ovisi od individue posmatrane izolirano. Radi se o promjeni načina života u društvu, uspostavljanju, među ljudima, odnosa ljubavi i solidarnosti, postizanju punoće materijalnog, moralnog i intelektualnog razvoja, ne samo za jednu individuu, ne za članove određene klase ili određene partije, nego za sva ljudska bića, - a to je stvar koja se ne može nametnuti na silu, nego treba izvirati iz prosvjetljene svijesti svakog i koja će se ostvariti kroz slobodan pristanak sviju.

Naša prva zadaća mora biti uvjeravanje ljudi.

Potrebno je da ukažemo ljudma na patnje koje donose i mogućnost da ih uništi. Potrebno je pobuditi sažaljenje za patnje drugih i živu želju za dobro svih.

Onima koji su gladni i zima im je, pokazat ćemo kako je moguće, i jednostavno, osigurati zadovoljenje materijalnih potreba. Potlačenima i omalovažavanima reći ćemo kako se može sretno živjeti u jednom društvu slobodnih i jednakih; a mučenima mržnjom i zlopamtilima pokazat ćemo put da postignu, ljubeći bližnje, mir i sreću srca.

I kad postignemo da se u dušama ljudi rodi osjećaj pobune protiv nepravednih i izbježivih patnji, koje podnose u današnjem društvu i kad razumiju koji su uzroci tih patnji i kako zavisi od volje ljudi njihova eliminacija; kad budemo inspirirali ogromnu želju za transformacijom društva na dobobit sviju, dakle zadovoljni, zbog vlastitog impulsa i poticaja onih koji su prethodili zadovoljstvu, ujedinit će se, željet će i moći će ostvariti zajedničke ideale.

Bilo bi – već smo to rekli – apsurdno i kontradiktorno sa našim ciljem htjeti nametnuti slobodu i ljubav među ljudima, integralni razvoj svih ljudskih mogućnosti putem sile. Treba, dakle, računati na slobodnu volju drugih i jedina stvar koju možemo učiniti je provociranje da se formira i manifestira rečena volja. Ali bilo bi, isto tako, apsurdno i suprotno našem cilju pretpostaviti kako će nas oni koji ne misle kao mi ometati u ostvarenju naše želje, sve dok ona ne ometa njihovo pravo na slobodu jednaku našoj.

Sloboda, dakle, za sve da eksperimentiraju i propagiraju svoje ideje bez drugog ograničenja osim onog koje, naravno, proizlazi iz jednake slobode za sve.

Ali tome se suprostavljaju – a suprostavljaju se brutalnom snagom – oni koji uživaju postojeće privilegije, i dominiraju i reguliraju sav postojeći društveni život.

Oni imaju u rukama sva sredstva za proizvodnju i zbog toga zatiru – ne samo mogućnost eksperimentisanja novim načinima društvenog zajedništva, ne samo pravo radnika da slobodno žive od svog rada – nego i isto pravo na postojanje; i obavezuje, tko nije posjednik, na potčinjenost i potlačenost, ako ne želi smrt od gladi.

Oni imaju policiju, sudstvo, vojsku napravljenu upravo da brani njihove interese; i pretresaju, zatvaraju, masakriraju one koji žele ukinute te privilegije, a reklamiraju sredstva za život i slobodu za sve.

Ljubomorni na svoje neposredne postojeće interese, korumpirani duhom dominacije, uplašeni od onoga što će se dogoditi, oni, privilegirani, su, općenito govoreći, nesposobni za jedan širokogrudan zanos, nesposobni za šire poimanje njihovih interesa. Bila bi ludost nadati se njihovom dobrovoljnom odricanju od vlasništva i vlasti i privikavanju da budu jednaki onima koje drže potčinjene.

Ostavljajući po strani historijsko iskustvo (koje pokazuje kako se nikad niti jedna klasa nije lišila, potpuno ili djelomično svojih privilegija, i niti jedna vlada napustila vlast osim ako nije bila prisiljena silom ili strahom od sile), dovoljno nas uvjeravaju suvremene činjenice kako buržoazija i vlast namjeravaju upotrijebiti materijalnu silu da se obrane, ne samo protiv totalne eksproprijacije nego i protiv malih narodnih zahtijeva i uvijek su spremni na okrutna proganjanja i najkrvavije masakre.

Narodu koji se želi emancipirati ne ostaje drugo nego da na silu odgovore silom.

Rezultira, od kad smo rekli kako trebamo raditi na buđenju želje kod potlačenih o socijalnoj transformaciji, uvjeriti ih da se ujedine, kako oni imaju snage za pobjedu: moramo propagirati naš ideal i pripremati potrebnu moralnu i materijalnu silu da pobijedimo neprijatelja i organiziramo društvo. Kad budemo imali dovoljno snage moramo, koristeći povoljne okolnosti koje se pojave ili stvarajući ih mi sami, napraviti socijalnu revoluciju, rušeći, silom, vladu; eksproprirajući, silom, vlasnike i sprečavajući da nove vlade nametnu svoju volju i spriječe socijalnu reorganizaciju napravljenu od direktno zainteresiranih.

Sve to nije tako jednostavno kako može na prvi pogled izgledati.

Trebamo raditi sa ljudima u postojećem društvu u nesretnim moralnim i materijalnim uvjetima i prevarit ćemo se misleći kako je dovoljna propaganda da ih uzdignemo na onaj stupanj moralnog i intelektualnog razvoja koji je potreban za ostvarivanje naših ideala.

Između društvenog ambijenta i čovjeka postoji recipročan odnos. Ljudi čine društvo takvim kakvo je i društvo čini ljude takvim kakvi jesu, iz čega proizilazi jedna vrsta circulum vitiosusa. Za transformirati društvo potrebno je transformirati ljude, a za transformirati ljude potrebno je transformirati društvo.

Bijeda poružnjuje čovjeka, a za razaranje bijede potrebno je da ljudi imaju svijest i htijenje. Ropstvo uči čovjeka da bude rob, a za oslobođenje iz ropstva potrebni su ljudi koji teže slobodi. Neznanje čini da ljudi ne priznaju uzroke svoga zla i ne znaju ga otkloniti, a za razaranje neznanja potrebno je da ljudi imaju vremena i načina za učenje.

Vlada privikava ljude da poštuju zakon i vjeruju da je on potreban društvu; a za ukidanje vlasti potrebno je da su ljudi uvjereni u njenu nepotrebnost i štetnost.

Kako izaći iz tog začaranog kruga?

Srećom postojeće društvo nije formirano željom vladajuće klase da bi mogla sve potlačene svesti na pasivna i nesvjesna oruđa svojih interesa. Ono je rezultat tisuća unutrašnjih borbi, tisuća prirodnih i ljudskih faktora uzrokovanih slučajno bez upravljanih kriterija; to, dakle, nisu jasne podjele među individuama ni među klasama.

Beskrajne su raznolikosti materijalnih uvjeta; beskrajni su stupnjevi moralnog i intelektualnog razvoja; i gotovo uvijek – govorimo to rijetko – mjesto koje netko zauzima u društvu ne odgovara njegovim mogućnostima i aspiracijama. Često neki pojedinci padaju u lošije uvjete od onih koje su navikli, a drugi, u izvanredno povoljnim okolnostima, se uspijevaju uzdignuti do boljih uvjeta od onih u kojima su rođeni. Dobar dio proleterijata je već došao do izlaza iz stanja apsolutne bijede, podivljale, inače nikad ne bi mogla biti smanjena; niti jedan radnik ili skoro ni jedan, se ne nalaze u stanju kompletne nesvjesnosti, kompletnog pristajanja na uvjete koje daju gospodari. Same institucije, koje su proizvod historije, sadrže organske kontradikcije koje su kao zametak smrti, koje razvijajući se proizvode raspadanje institucija i potrebu njihove transformacije.

Iz toga proizilaze mogućnosti progresa; - ali ne mogućnost dovođenja svih ljudi, sredstvima propagande, do stupnja na kojem će raditi ili htjeti anarhiju, bez prethodnog postepenog transformiranja okoline.

Progres treba teći istovremeno i paralelno u pojedincima i okolini. Trebamo iskoristiti sva sredstva, sve mogućnosti, sve prilike koje nam pruža postojeće društvo da djelujemo na ljude i razvijemo njihovu svijest i njihove želje; trebamo iskoristiti svaki napredak u svijesti ljudi da ih navedemo da reklamiraju i nametnu najveće moguće društvene promjene koje će bolje služiti otvaranju puta kasnijem napretku.

Mi ne trebamo čekati kad ćemo moći ostvariti anarhiju i tako se ograničiti na običnu propagandu. Ako napravimo tako, brzo ćemo propustiti priliku; imat ćemo preobraćenike tj. sve one koji su u postojećem društvu pogodni da shvate i prihvate naše ideje i naša kasnija propaganda će ostati besplodna; ili ako bi se iz društvenih preobražaja uzdigli novi narodni slojevi i prihvatili nove ideje, što bi bilo bez našeg uticaja, imali bi predrasude prema našim idejama.

Mi trebamo pokušati da ljudi, u cjelini ili raznim grupama, nastoje, nametnu, uzmu za sebe sva poboljšanja, sve slobode koje žele, malo-pomalo da dođu do toga da ih žele i imaju snage nametnuti ih; i, propagirajući čitav naš program i uvijek se boreći za njegovo potpuno ostvarenje, moramo potaknuti narod da nastoji i nametne uvijek više, sve dok ne ostvari kompletnu emancipaciju.



3. Ekonomska borba

Potlačivanje, koje danas najdirektnije pogađa radnike i koje je glavni uzrok svih moralnih i materijalnih potčinjenosti koje radnici podnose i ekonomsko iskorištavanje, treba reći iskorištavanje koje gospodari i trgovci vrše na njima, zahvaljujemo kaparenju svih većih sredstava za proizvodnju i razmjenu.

Za radikalno ukidanje bez opasnosti vraćanja tog potlačivanja, potrebno je da svi ljudi budu uvjereni da imaju pravo upotrebe sredstava za proizvodnju i ostvarenja tog svog prvobitnog prava eksproprirajući vlasnike zemlje i društvenih bogatstava i stavljajući to svima na raspolaganje.

Ali može li se danas učiniti ta eksproprijacija? Može li se direktno prijeći, bez međustupnjeva, iz pakla u kojem se danas nalazi proleterijat u raj zajedničkog vlasništva?

Činjenice pokazuju koliko su danas radnici sposobni.

Naša zadaća je da moralno i materijalno pripremimo narod za tu toliko potrebnu eksproprijaciju; i pokušavati uvijek iznova, svaki nam revolucionarni udar predstavlja priliku sve do konačnog uspjeha. Ali na koji način možemo pripremiti narod? Na koji način pripremiti uvjete koji donose mogućnost ne samo materijalnog ostvarenja eksproprijacije, nego i korištenja, u korist svih, zajedničkog bogatstva?

Prethodno smo rekli da je sama propaganda, pisana ili govorena, nedostatna da pridobije čitave narodne mase za našu ideju. Potrebno je praktično podučvanje, koje će vremenom biti uzrokom i posljedicom postepenog preobražaja okoline. Potrebno je da se polako razvije u radnicima osjećaj pobune protiv nepravdi i nepotrebnih patnji čije su žrtve i želja za poboljšanjem svojih uvjeta i oni će se, ujedinjeni i solidarni, boriti za ostvarenje svojih želja.

A mi, kao anarhisti i kao radnici trebamo ih poticati i ohrabrivati za borbu i boriti se sa njima.

Ali, jesu li moguća, u kapitalističkom režimu, ta poboljšanja? Jesu li korisna sa gledišta buduće potpune emancipacije radnika?

Koliko god su praktični rezultati borbe za neposredna poboljšanja, glavna korist je borba sama. Sa njome radnici uče kako gospodar ima interese suprotne njihovim i da ne mogu poboljšati svoje uvjete, a još manje emancipirati se, ako se ne ujedine i postanu jači od gospodara. Ako uspiju dobiti ono što žele, bit će im bolje, zarađivat će više, radit će manje, imat će više vremena i snage baviti se stvarima koje ih zanimaju i ubrzo će imati uzvišenije želje i potrebe. Ako ne uspiju bit će prisiljeni proučavati uzroke neuspjeha i prepoznati potrebu boljeg ujedinjavanja, veće energije i razumjet će na kraju da je za sigurnu i definitivnu pobjedu potrebno razoriti kapitalizam. Početak revolucije, početak moralnog uzdizanja i njegove emancipacije mogu samo dobiti iz činjenice da se radnici ujedinjuju i bore za svoje interese.

Ali, još jedanput, je li moguće da će radnici, u postojećem stanju stvari, stvarno poboljšati svoje uvjete?

To ovisi o stjecaju beskonačno mnogo okolnosti.

Šteta je, kažu mnogi, što ne postoji prirodni zakon (zakon o nadnicama), koji određuje dio koji ide radniku od produkta njegovog rada; ili, ako se zakon želi formulirati, trebao bi biti ovakav: nadnica, normalno, ne može pasti ispod onoga koliko je potrebno za život i, normalno, ne može porasti toliko da ne ostane nikakav profit gospodaru.

Jasno je da bi, u prvom slučaju, radnici umrli i ne bi više ubirali nadnicu, a u drugom bi slučaju gospodari prekinuli sa upošljavanjem i ne bi više plaćali nadnice. Ali između ta dva nemoguća ekstrema je beskonačna skala koja ide od bijednih uvjeta kod mnogih zemljoradnika do onih pristojnih, kod radnika sa dobrim zanimanjem u gradu.

Nadnica, duljina radnog dana i ostali radni uvjeti su rezultat borbe između gospodara i radnika. Prvi pokušavaju dati radnicima što je manje moguće i iskoristiti ih do iscrpljenosti, a drugi pokušavaju, ili bi trebali pokušati, raditi što manje i zaraditi što više mogu. Gdje su radnici zadovoljni sa svime, čak i ako su djelomično nezadovoljni, ne znaju pružiti valjani otpor gospodarima i brzo su svedeni na životinjske uvjete života; gdje, naprotiv, imaju ponešto razvijen koncept o načinu kako bi trebala živjeti ljudska bića, znaju se ujediniti i putem odbacivanja rada i latentnom prijetnjom ili naglašenim revoltom, nameću poštovanje gospodara i tretirani su na relativno podnošljiv način. Na određeni način se može reći da je nadnica, unutar određenih granica, onolika koliku radnik (ne kao individua, nego, razumije se, kao klasa) zahtijeva.

Boreći se i opirući gospodarima, radnici mogu spriječiti, do određene točke, da se njihovi uvjeti pogoršaju i dobiti neka realna poboljšanja. Historija radničkog pokreta je već pokazala tu istinu.

Ipak ne treba pretjerivati prenošenje te borbe između radnika i gospodara na isključivo ekonomsko područje. Gospodari mogu popustiti, i često popuštaju, pred energično izraženim zahtjevima radnika sve dok se ne radi o previše velikim zahtjevima; ali kad bi radnici počeli (krajnje je vrijeme da počnu) zahtijevati postupak koji bi apsorbirao sav profit gospodara i napravili tako indirektnu eksproprijaciju, sigurno je, da bi gospodari apelirali na vladu i pokušali prisiliti radnike da ostanu u svojoj poziciji robova nadničara.

Ali puno prije nego bi radnici mogli zahtijevati da prime u zamjenu za svoj rad ekvivalent svega što su proizveli, ekonomska bi borba postala nesposobna da nastavi poboljšanje uvjeta radnika.

Radnici proizvode sve i bez njih se ne može živjeti, čini se, dakle, da bi odbijajući rad, mogli postići sve što žele. Ali udruženje svih radnika, čak samo jedne profesije ili jedne zemlje, teško je ishoditi, a udruženju radnika suprostavlja se udruženje gospodara. Radnici žive od danas do sutra i ako ne rade, brzo ostaju bez kruha, dok gospodari raspolažu, putem novca, svim, većim akumuliranim proizvodima i mogu mirno čekati da kruh snizi, na umjerenost, njihove nadnice. Pronalaženje ili uvođenje novih strojeva čini uzaludnim rad velikog broja radnika i povećava ogromnu vojsku nezaposlenih koje glad prisiljava da se prodaju pod bilo kojim uvjetima. Imigracija brzo donosi, u zemljama gdje radnici bolje stoje, kolone izgladnjelih radnika koji, htjeli to ili ne, nude gospodarima način kako da snize nadnice. I sve te činjenice, nužno proizašle iz kapitalističkog sistema, protuteže napretku radničke svijesti i solidarnosti: često idu brže od tog napretka i zatvaraju ih i uništavaju ih. U svakom slučaju uvijek ostaje prvobitna činjenica da je proizvodnja, u kapitalističkom sistemu, organizirana zbog osobnog profita svakog kapitaliste, a ne za zadovoljenje, što bi bilo prirodno, na najbolji mogući način, potreba radnika. Stoga, nered, rasipanje ljudskih snaga, nestašica proizvoda, štetni i uzaludni radovi, nezaposlesnost, neobrađena zemlja, premala upotreba strojeva itd., su sve zla koja se ne mogu izbjeći, osim ako se kapitalistima ne oduzme vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, a time i upravljanje proizvodnjom.

Brzo se pokazuje da se radnici, koji se nastoje emancipirati ili samo ozbiljno poboljšati svoje uvjete, trebaju braniti od vlasti, napadati tu vlast koja ozakonjujući pravo vlasništva i podupirući ga grubom silom, predstavlja branu progresu. Treba ju tući silom ako se ne želi beskonačno ostati u postojećem ili gorem stanju.

Od ekonomske treba prijeći na političku borbu tj. na borbu protiv vlasti; i umjesto suprostavljanja milijuna, na jedvite jade, od radnika skupljenih, bezvrijednih novčića, treba suprostaviti puškama i topovima koji brane vlasništvo, najbolja sredstva koja narod može naći da bi silu pobijedio silom.



4. Politička borba

Pod političkom borbom podrazumijevamo borbu protiv vlasti. Vlast je, skupa sa pojedincima koji ju drže, stekla pravo da donosi zakone i nameće ih podanicima odnosno javnosti.

Posljedica duha gospodstva je nasilje kojim su se neki ljudi nametnuli drugima, a on je, istovremeno, kreator i kreatura privilegije i njihov prirodni branilac.

Pogrešno se govori da vlada danas ima funkciju obrane kapitalizma, ali ukinite kapitalizam i ona će postati predstavnik i upravitelj općih interesa. Prije svega, kapitalizam se neće moći uništiti sve dok radnici, ukidajući vlast, ne preuzmu vlasništvo nad društvenim bogatstvima i ne organiziraju proizvodnju i potrošnju u interesu svih, sebe, bez čekanja da to vlada, čak i ako bi htjela, sama ne učini.

I više od toga: ako bi kapitalizam bio uništen i ako bi se dozvolilo postojanje vlade, putem dozvoljavanja bilo kakvih povlastica, on bi se obnovio jer, ne mogavši zadovoljiti sve, vlada bi imala potrebu za novom, ekonomski jakom, klasom koja bi ju, u zamjenu za legalnu i materijalnu podršku, podržavala.

Slijedi da se ne može ukinuti privilegije i uspostaviti stabilnu i konačnu slobodu i društvenu jednakost ako se ne ukine vlada, - ne ova ili ona, nego sama institucija vlasti.

Zato je u tome, kao i u svim činjenicama od općeg interesa, više nego drugdje, potreban opći konsenzus, pa zbog toga trebamo ojačati uvjeravanje ljudi kako je vlast nepotrebna i štetna i kako se puno bolje može živjeti bez nje.

Ali, kako smo već ponovili, sama propaganda je nemoćna da sve uvjeri – ako se želimo ograničiti samo na propovijedi protiv vlasti, čekajući, inače nepokretno, dan kad će javnost biti uvjerena u mogućnost i korist potpunog ukidanja svih oblika vlasti, taj dan neće nikada doći.

Uvijek, propovjedajući protiv svih oblika vlasti, zahtijevajući potpune slobode, trebamo potpomagati borbe za djelomične slobode, zadovoljni, jer naučivši se boriti i počevši pomalo uživati u slobodi, završit će tako da će ju svi željeti. Trebamo uvijek biti sa narodom i ako ne uspijemo da zahtijeva puno, pokušati da počne tražiti bar nešto; trebamo uznastojati jer će naučiti, manje ili više želeći, da slobodu želi osvojiti za sebe i da prezire i mrzi svakog koji želi doći na vlast.

Budući da vlada drži vlast radi reguliranja, putem zakona, društvenog života i povećavanja ili smanjivanja sloboda građana, pošto joj još ne možemo istrgnuti tu vlast, trebamo pokušati da je umanjimo i da ih prisilimo da je upotrebljavaju sa što manje štete. Ali to moramo napraviti stojeći uvijek izvan i protiv vlade, pritiskajući ju putem javnih agitacija i prijeteći uzimanjem na silu onog što se zahtijeva. Isto tako ne smijemo prihvatiti bilo koju zakonodavnu funkciju, bilo lokalnu ili širu, jer bi tako umanjili efikasnost naše akcije i izdali zbivanja koja potičemo.

Borba protiv vlasti se rješava, po poslednjoj analizi, u fizičkoj i materijalnoj borbi.

Vlada pravi zakone. Ona, dakle, mora imati materijalnu silu (vojska i policija) da ih nametne, inače ih ne bi poštivao tko god bi tako htio i oni više ne bi bili zakoni nego običan prijedlog koji bi svatko bio slobodan da prihvati ili odbaci. I vlade tu silu imaju, a njome se služe da mogu zakonima učvrstiti svoju dominaciju i zadržati interese privilegirane klase, potlačujući i iskorištavajući radnike.

Granica vladinog potlačivanja je snaga kojom se narod pokazuje sposobnim da joj se suprotstavi.

Može postojati otvoreni ili latentni sukob, ali je uvijek sukob, budući da se vlada ne zadržava na nezadovoljstvu i otporu, sve dok ne postoji opasnost pobune.

Kad narod dobrodušno podnosi zakone ili je protest slab i idejni, vlada se bavi svojim udobnostima ne brinući o narodnim potrebama: kad protest postane jak, postojan i prijeteći, vlada, na više ili manje poznat način, popušta ili suzbija. Ali uvijek se dolazi do ustanka, jer ako vlada ne popusti, narod se pobuni; a ako vlada popusti, narod stiče povjerenje u sebe i zahtijeva uvijek više sve dok nepomirljivost između slobode i autoriteta ne postane očigledna i ne prasne nasilan sukob.

Potrebno je, dakle, pripremati se moralno i materijalno jer u eksploziji borbe pobjeda ostaje narodu.

Pobjednički ustanak je najefikasniji čin za narodnu emancipaciju, budući da narod, zbacivši jaram, postaje slobodan da osnuje institucije za koje vjeruje da su najbolje i distanca između zakona, koji je uvijek u zakašnjenju, i stupnja civilizacije na koji je došlo stanovništvo prijeđena je u jednom skoku. Pobuna određuje revoluciju, to jest brzi razvoj latentnih snaga akumuliranih za vrijeme prethodne evolucije.

Sve se nalazi u onome što je narod sposoban zahtijevati.

U pobunama u prošlosti narod je, nesvjestan stvarnih razloga svoje nesreće, uvijek, zahtijevao premalo i premalo dobivao.

Što će se dogoditi u slijedećoj pobuni?

To zavisi, djelomično, i od naše propagande i energije da znamo objasniti.

Moramo potaknuti narod da ekspropira vlasnike i stavi robu u zajedništvo, organizira društveni život za sebe samog putem slobodno osnovanih asocijacija, bez očekivanja naređenja od bilo koga odbacujući imenovanje ili priznavanje bilo koje vlade, ustavnog tijela koje bi se bilo kakvim imenom (skupština, diktatura, itd.) nazivalo, pa neka bude i privremeni naziv, odbacujući pravo donošenja zakona i nametanje silom, drugima, vlastite volje.

A ako narodne mase ne odgovore na naš apel, mi moramo – u ime prava da budemo slobodni i ako drugi žele ostati robovi i zbog djelotvornosti primjera – ostvariti sami, koliko god možemo, naše ideje, ne priznati novu vladu, održavati otpor i ostvariti da se područja, na kojima će naše ideje sa simpatijama biti prihvaćene, konstituiraju u anarhističke zajednice koje će odbaciti svako uplitanje vlasti, ustanoviti slobodne odnose sa drugim područjima i nastojati živjeti na svoj način.

Mi se moramo, iznad svega, suprotstaviti svim sredstvima obnavljanju policije i vojske i iskoristiti zgodnu priliku da potaknemo radnike, u područjima koja nisu anarhistička, da iskoriste nedostatak represivnih snaga za postavljanje najvećih zahtijeva na koje ih mi možemo nagovoriti.

Kako god stvari išle, moramo se uvijek boriti, bez trenutka prekida, protiv vlasnika i protiv vlastodržaca, imajući uvijek u vidu potpunu ekonomsku, političku i moralnu emancipaciju čitavog čovječanstva.



5. Zaključak

Mi, dakle, želimo radikalno ukidanje dominacije i izrabljivanja čovjeka po čovjeku; mi želimo da svi ljudi, zbratimljeni u svjesnoj i željenoj solidarnosti, dobrovoljno surađuju na dobrobiti svih; mi želimo da društvo bude konstituirano u svrhu pružanja svim ljudskim bićima sredstava za postizanje najveće moguće dobrobiti i najvećeg mogućeg moralnog i materijalnog razvoja; mi želimo kruha, slobode, ljubavi i znanja za sve.

A za postizanje tog najvišeg cilja mi vjerujemo kako je potrebno da sredstva za proizvodnju budu na raspolaganju svima. A kako niti jedan čovjek, ili grupa ljudi, nesmije obavezati druge da zavise od njegove volje, niti vršiti svoj utjecaj, osim snagom razuma i primjera.

Dakle: eksproprijacija vlasnika zemlje i kapitala u korist svih; i ukidanje vlasti.

I čekajući dok to bude moguće: propagiranje ideala; organiziranje narodnih snaga; neprekidna borba, mirna ili nasilna – prema okolnostima, protiv vlasnika, za osvajanje, koliko god je više moguće, slobode i dobrobiti za sve.>

Šta je Autoritet?
<Šta je to vlast? Nije li to neumitna sila prironih zakona koji se ispoljavaju nužnim sledom pojava u svetu prirode i društva? Zaista, protiv takvih zakona pobuna ne samo da je zabranjena - ona je čak neizvodljiva. Mi možemo pogrešno da ih shvatimo ili da ih uopšte ne razumemo ali moramo im se pokoriti; oni čine bazu i osnovni su uslov našeg postojanja; oni nas okružuju, prožimaju nas, određuju naše kretanje, mišljenje i dela. Čak i onda kada mislimo da im se ne pokoravamo, mi samo pokazujemo njihovu svemoć.

Da, mi smo u potpunosti robovi tih zakona. Ali u takvom ropsvu nema poniženja, to u stvari i nije ropsvo. Ropstvo pretpostavlja gospodara zakonodavca koji mu komanduje, dok ovi zakoni nisu izvan nas, oni nam pripadaju, određuju naše biće naše celokupno bivsovanje, - fizičko, intelektualno i moralno: živimo, dišemo, ponašamo se, mislimo; mi želimo samo posredstvom tih zakona. Bez njih, mi i ne postojimo, mi nismo! Odakle nam onda snaga i želja da se borimo protiv njih? U čovekovom odnosu prema prirodnim zakonima postoji samo jedna sloboda, a to je sloboda prepoznavanja i primene ovih zakona na sve širem polju saobraženja sa objektom kolektivne ili pojedinačne emancipacije odnosno očovečenja koju čovek sledi. Ovi zakoni, kad ih jednom prepoznamo, predstavljaju autoritet, koji za većinu ljudi, nije više stvaran. Neko mora biti buržoaski ekonomista da bi negirao zakonitost kojom dva puta dva jesu četiri. Neko mora imati mašte da poveruje kako vatra ne sažiže ili da voda ne plavi, osim ako ne potraži utočište u nekom drugom prirodnom zakonu. No ovi otpori, ili pokušaji ludih maštarija nesumnjivo su izuzeci. Moglo bi se reći da većina ljudi u svom svakodnevom životu skoro apsolutno priznaje vladavinu zdravog razuma - odnoso, vladavinu zbira prirodnih zakona koji su opšte poznati.

Nesreća je u tome što veliki broj prirodnih zakona već priznatih od strane nauke ostaje nepoznat masama zbog predostrožnosti postojećih vlada, koje, kao što znamo, postoje samo radi narodnog dobra. Ima tu još jedna teškoća, naime, da većina prirodnih zakona koji su povezani sa razvojem ljudskog drušva a koji su potpuno nužni, nepromenljivi, kobni jer vladaju svetom prirode, nisu ispravno prepoznati i postavljeni od same nauke.

Jednom, kada budu naučno utemeljeni, kada od nauke zahvaljujući širokom sistemu narodnog obrazovanja i podučavanju pređu u svest svih pitanje slobode biće sasvim rešeno. Najtvrdoglaviji autoriteti moraju priznati da tada neće biti potrebe za političkim organizovanjem niti za upravljanjem ili zakonodavstvom. Te tri svari, bez obzira jesu li proistekle voljom vladara, ili glasanjem na parlamentarnim izborima uz opštu saglasnost, koje bi se čak mogle ravnati prema sistemu priodnih zakona (što nikada nije, niti ce ikada biti slucaj) uvek su podjednako kobne i neprijateljske za slobodu masa, počevši od same činjenice da masama nameću sistem spoljašnjih i baš zato despotskih zakona.

Slobodu čovek može dostići samo ako se pokorava prirodnim zakonima zato što ih je prepoznao kao takve, a ne zato sto su oni njemu nametnuti nečijom spoljašnjom voljom, bez obzira da li Božanskom ili ljudskom, kolektivnom ili pojedinačnom.

Pretpostavimo akademiju, sastavljenu od najčuvenijih predstavnika nauke; zamislimo ovu akademiju opterećenu sistemom pravnog i organizacionog regulisanja jednog drušva, inspirisanu samo čistom ljubavlju za istinom, koja ne stvara nista do zakona u potpunom skladu sa poslednjim naucnim otkrićima. Ja mislim da bi takvo zakodavsvo i takva organizacija bili čudovišni i to iz dva razloga: prvo, društvene nauke su uvek i nužno nesavršene, ako uporedimo ono do čega su došle sa onim što jos preostaje da bude otkriveno, za njih možemo reći da su još u povoju, kada bismo pokušali da čovekov svakodnevni zivot, drušveni i individualni, postavimo u strogu vezu sa poslednjim naučnim otkrićima. Osudili bismo društvo i pojedince da na Prokrustovoj postelji mučenički pate što bi ih na kraju sasvim ugušilo jer život je beskrajno složeniji od nauke.

Drugi je razlog ovaj: društvo koje bi se podvrglo pravnim zakonima donetim na akademijama, ne zato što samo po sebi razume racionalni karakter tih zakona, korisno – u tom slučaju postojanje akademije bilo bi beskorisno – već zato što su ovi zakoni doneti na akademiji nametnuti društvu u ime nauke koja ih je donela bez razumevanja - takvo bi drušvo bilo ne društvo ljudi - već životinja. Bilo bi to drugo izdanje onih izaslanstava u Paragvaju koja su tako dugo bila podvrgnuta vladi Jezuita. Takvo bi društvo sigurno, ubrzo palo na najniži stepen idiotluka.

Postoji, međutim, i treći razlog koji bi takvu vladavinu učinio nemogućnom, naime, da naučna akademija raspolaže vrhovnom vlašću, kako bih rekao, potuno, pa čak i ako bi bila sastavljena od najumnijih ljudi, ona bi ubrzo skončla u vlastitoj nemoralnosti i intelektualnom nepoštenju. Čak i danas sa ono nekoliko privilegija koje im se priznaju, takva je sudbina svih akademija. Moćni naučni autoriteti neizbezno postaju šonje kada postanu akademici, služeno ovlašćeni stručnjaci. Gube spontanost, svoju revolucionarnu smelost i onu energiju, uznemiravajuću i pustošnu, toliko karakterističnu za genije, a koja je oduvek bila pozvana da uništi stare, klimave svetove i postavi osnove novim. Oni neizbezno postaju uglađeni, stiču praktičnu "žicu" i smisao za korisno, a gube u jačini svoje misli. Jednom recju, postaju nepošteni.

To je karakteristično za privilegije, za svako privilegovano mesto, da ubija duh i srce u čoveka. Privilegovan, bilo praktično bilo ekonomski, čovek je u srcu i duši izopačen. To je društvena zakonitost bez izuzetka, primenljiva kako na nacije, tako na klase, korporacije i pojedince. To je zakon jednakosti, vrhovni uslov slobode i humanosti. Osnovni predmet ove rasprave je da tačno pokaže ovu istinu u svim vidovima ljudskog života.

Naučno telo kome je povereno da upravlja društvom, ubrzo bi se raspalo, jer bi se posvetilo ne vise nauci, već nečem potpuno drugom, a to bi kao i uvek kada su u pitanju državni organi bilo, opet, večno zaglupljivanje tog drušva koje mu je povereno i u kome bi, shodno ovome, sve više rasla potreba da jedno takvo telo vodi o njemu računa.

Ono što se pokazuje istinitim za naučne akademije, istinito je takođe i za sve birače i zakonodavne skupštine, čak i za one koje su jednoglasno izabrane. Kad je reč o ovim drugima one mogu da obnove svojiu strukturu, to je tačno, ali to ne sprečava da se u roku od nekoliko godina obrazuje telo sastavljeno od političara koje je činjenično a ne zakonski privilegvano i koje posvećujući sebe isključivo upravljanju javnim poslvima zemlje na kraju obrazuje neku vrstu političke aristokratije ili oligarhije. Dokaz za to su Sjedinjene Američke Države i Švajcarska.

Sledsveno tome, nisam za zakone donete spolja, niti sam za vlast - jedno, u stvari, postaje neodvojivo od drugog - a oboje teže da porobe društvo i donesu ponižavajuće zakone.

Da li to znaci da ja odričem svaku vlast? Daleko od toga. Po pitanju cipela obraćam se autoritetu obućara, a kada se radi o kući, kanalima i putevima konsultujem arhitektu ili inženjera. Za određena znanja tražim savet od stručnjaka iz tih oblasti. Ali ja ni obućaru, kao ni arhitekti ili stručnjaku ne dopuštam da mi nameće svoju vlast. Ja ih slušam slobodno, sa svim mogućim poštovanjem njihove pameti, karaktera, njihovog znanja, zadržavajuci uvek svoje nepobitno pravo da ih kritikujem i primam od njih onoliko koliko sam želim. Ja se ne zadovoljavam obraćanjem samo jednom autoritetu u nekoj, posebnoj, oblasti - ja se raspitujem kod nekolicine. Upoređujem njihova mišljenja i opredeljujem se za ono što mi najviše odgovara. Samo, ja ne priznajem nepogrešive autoritete, čak i po specijalnim pitanjima; prema tome, ma koliko poverenja imao u poštenje i iskrenost ovih stručnjaka ne verujem u potpunosti nikome. Takvo bi verovanje bilo pogubno za mene, za moju slobodu čak i za uspeh mojih poduhvata. To bi me odjednom prevorilo u glupog roba, u instrument što izvršava tuđe sugestije i tuđu volju.

Ako se do određene granice i onoliko koliko smatram neophodnim povinujem autoritetu stručnjaka pokazujem svoju spremnost da slušam njihove savete ili čak uputsva to je zato što me niko, ni Bog ni čovek ne prisiljavaju na to. U suprotnom, ja bih sa užasavanjem odbio njihove upute i usluge i pozvao đavola da im uzme mudrost. Siguran sam da bih platio gubitkom slobode i samo poštovanja taj delić istine a upleo bih se u mnoštvo laži koje bi mi oni mogli dati.

Povinovao sam se autoritetu određenih ljudi jer mi to nameće moj vlastiti razum. Svestan sam sopsvene nesposobnosti da shvatim bilo koju veću ljudsku istinu u njenoj sveobuhvatnosti i složenosti. Ni najveća pamet ne bi bila sposobna da je spozna celu. Stoga je za nauku kao i za industriju neophodna podela i udruzivanje rada. primam i dajem – to zivot dostojan čoveka. Svako upravlja i svakim se upravlja. Ne postoji utvrđena i stalna vlast nego stalne i uzajamne promene privremenog karaktera, i iznad svega dobovoljne vlasti i podredivanja.

Isti taj razlog, sputava me da priznam stalnu, sveopštu vlast, jer ne postoji univerzalni čovek, koji bi bio sposoban da shvati bogatsvo detalja (bez kojih je naučna primena u životu nemoguća ) u svim naukama i oblastima društvenog života. Ako takva univerzalnost bude ikada ostvarena kod nekog čoveka i ako on poželi da bude ispred svih ostalih, da postavi svoju vlast iznad drugih, bilo bi neophodno ukloniti takvog čoveka iz društva, jer njegova bi vlast neizbežno pretvorila sve ostale u robove i imbecile. Nisam uveren u to da bi društvo trebalo da zlostavlja genije, kao sto je to do sada uvek bilo, no, isto tako, ne mislim da bi trebalo da im se dopušta previše, a još manje da im se daju privilegije ili isključiva prava, pa ma o kome se radilo. A sve to iz trojakog razloga: prvo, često bi se događalo da ludaka greškom zamenimo genijem, drugo, jer bi ovakav sistem privilegija čak i pravog genija napravio šarlatanom da bi ga zatim srozao i obezvrdio, i na kraju, zato sto bi to ustoličilo genija kao gospodara nad samim sobom. >

- Vrste piva

MB Pils Bier

Bela pena - iz flaše u čaši

Elegantno, pitko pivo, delikatne gorčine i plemenite arome.

Prepoznatljiv po svetloj, zlatno-žutoj boji, blagom ukusu, diskretno naglašenoj gorčini i bogatoj aromi koja potiče od najkvalitetnijeg aromatičnog hmelja. Karakteriše ga harmoničan ukus u kome je plemenita aroma idealno ukomponovana u specifičnu punoću ukusa, tipičnu za plzenska piva.

Originalni Pilzner nastao je 1840. godine u češkom gradu Plzenu. Danas je to najrasprostranjeniji tip Lager piva i pod imenom Pilzner, Pilzen ili skraćeno Pils proizvodi se širom SVETA. Prepoznatljiv je po svojoj zlatno-žutoj boji, gustoj beloj peni, blagom, pitkom sladnom ukusu i prijatnoj gorčini.

Ono što je Chardonnay u bogatoj paleti vina, to je Pilzner u SVETU piva. Elegantno, aromatično pivo, idealno je da utoli žeđ, ali i kao aperitiv i piće koje može biti veoma dobro ukomponovano sa ribom. Zbog svog svežeg, blagog, čistog, suvog ukusa- kao i Chardonnay, ističe a ne pokriva ukus ribe. Idealan je uz pastrmku, šarana ili štuku.

MB Premium Bier

Nemačka verzija Češkog Pilsa

Pitko pivo, prijatne punoće ukusa i gorčine, idealno za opuštanje i druženje.

Prepoznatljiv po svojoj ćilibarnoj boji, harmoničnom punom ukusu i prijatnoj blagoj gorčini i reskosti. Karakterističan je po tipičnom sladnom ukusu i aromi i manje naglašenoj gorčini. Pitko pivo, dobro izbalansirane punoće i gorčine, prikladno za svaku priliku. Njegova svojstva najbolje dolaze do izražaja na temperaturi 9°C.

Helles je tipični nemački „zlatni lager”, karaktristične zlatno žute boje. Ima dobro izbalansiranu punoću ukusa sa izraženijim sladnim akcentom. To je nemačka varijanta češkog Pilsa karakteristična za Bavarsku i Minhen i za razliku od Pilsa, ima puniji ukus, izraženiji sladni karakter i blažu gorčinu.

MB Dunkel

Jedino pivo gornjeg vrenja proizvedeno po uzoru na tipična britanska i belgijska Ale piva i nemačka Alt piva.

Pivo koje se izdvaja po svojoj bakarnoj boji, ukusu i aromi u kojima se osećaju sva plemenita svojstva ovog tipa piva: bogat sladni ukus, blaga voćna nota, diskretno naglašena gorčina i svežina koja mu daje završnu notu. Miris ovog piva je posebno upečatljiv. Kompleksan, razuđen, baršunast, sa blagim tragom voća, sena, karamela, samo su neki od pojmova koje bi mogli iskoristiti za njegovo definisanje. Izuzetna svojstva ovog piva postižu se specijalno izabranim sladom, posebnim slojem pivskog kvasca i specifičnim uslovima vrenja, tipičnim samo za ovaj tip piva.

Tamni slad za bakarni Dunkel

Ale piva «gornjeg» vrenja karakteristična su za Veliku Britaniju i Belgiju. To su piva čija tradicija datira iz perioda znatno pre lager piva, »donjeg» vrenja na koje smo danas navikli. Nemački naziv Alt (stara) piva aludira upravo na taj momenat. Ova piva su bila poznata i omiljena još od davnina, a na britanskim ostrvima i područjima na kojima se prostirala nekadašnja imperija i danas predstavljaju sinonim za pivo.

Njihova proizvodnja se u mnogome razlikuje od proizvodnje Lager piva. Poseban sloj pivskog kvasca fermentiše pod specifičnim uslovima. Zahvaljujući navedenom dobijamo prepoznatljiv karakter ovog piva: bogat ukus i aroma sa izraženim voćnim karakterom, gorčinom i svežinom, koja ih u mnogome razlikuje od standardnih Lager piva.

Ovo je pivo koje vas ne može ostaviti ravnodušnim. Možete ga piti u svako doba i u svim prilikama. Može biti idealna kombinacija sa mnogim jelima u kojima ste do sada uživali samo uz čašu vina. Njegova idealna temperatura serviranja je 9°C.

MB Schwarz

Pivo kreirano da zadovolji i najstrožije zahteve ljubitelja crnog piva.

Karakteriše ga bogata aroma, miris i ukus u kojima se oseća trag gorke čokolade, kafe i karamela, koji ukomponovani sa hmeljom i sladnom notom daju svežinu i pitkost, ali i prijatnu baršunastu, suvu punoću. Upečatljivim ga čini prefinjen, blag miris, pun, zreo ukus i specifična gorčina. Njegovo izvanredno svojstvo je to da može biti veoma atraktivan aperitiv, ali i veoma uspešan dižestiv.

To je pivo koje možete piti u različitim prilikama i sjajno ukomponovati sa biranim jelima. Ono može biti vrlo uspešna zamena za dezertno vino, a takodje idealan napitak za kraj napornog radnog dana. Njegova plemenita svojstva najbolje će doći do izražaja ako se servira na temperaturi od 9°C.

“Crni Lager” prženog slada

„Crna” piva imaju dugu tradiciju, nastala su kao specifična piva gornjeg vrenja. Prva asocijacija na njih obično je čuveni irski i engleski „porter” i „stout”, međutim, to nije i jedino pivo ovog tipa. Najpoznatije crno pivo na Kontinentu, nastalo je u nemačkoj oblasti Turginiji, negde početkom 16. veka. Dva lokalna vlastelina nadmetala su se u tome ko će napraviti interesantnije, tamnije, ekstravagantnije pivo. Njihova imena su otišla u zaborav, ali je tradicija ostala. Bad Köstriz je ostao grad u kome je nastao najpoznatiji „crni lager”, a Volfgang Gete jedan od njegovih najpoznatijih ljubitelja.

Ova piva su oduvek bila raritet. Zbog svoje specifične bogate arome i ukusa u kojima se oseća trag karamele, gorke čokolade, kedrovine, kafe, ali i bibera, smokve i drugog, bila su omiljeno piće sladokusaca, ali i svih onih koji su znali i umeli u njima da uživaju.

Ostale vrste - Uskoro

Pivara MB ima u planu da u svoj asortiman uvede i pšenična piva, bezalkoholna piva i tzv. „mix piva”, odnosno piva pomešana sa bazama raznog voća, „damska piva”, specijalna piva ...

OSNOVE

Svi alkoholi (metanol, etanol, propanol, butanol) imaju psihoaktivno djelovanje, ali alkoholna pića sadrže samo etilni alkohol, etanol (C2H5OH). Razlikuju se tri osnovne vrste alkoholnih pića:

- pivo (4-7% alkohola)

- vino (10-14% alkohola)

- žestoka (destilirana) pića (40 — 50% alkohola)


Koncentracija alkohola u krvi može iznositi do približno 5‰ (promila), a koncentracija veća od 5‰ izaziva gubitak svijesti, komu, a moguća je i smrt.


MIJEŠANJE S DRUGIM DROGAMA ILI LIJEKOVIMA


Neke kombinacije alkohola, droga i lijekova mogu imati manje neželjene efekte, dok te druge mogu ubiti. Jedno je sigurno — miješanje bilo kojih droga ili lijekova štetnije je od droga uzetih pojedinačno i teško je predvidjeti kakvo će djelovanje koja kombinacija imati na pojedinca. Ako uzimaš neki lijek pod liječničkim nadzorom, svakako pitaj svojeg liječnika o interakciji lijeka s alkoholom.


• ALKOHOL + ANTIBIOTICI

Neki antibiotici u kombinaciji s alkoholom mogu izazvati neželjene reakcije, no većina najčešće korištenih ne. Ali, stanje organizma koje je napadnuto bolešću kontraindikacija je alkoholu, jer tijelu šteti dehidracija i dodatno opterećenje jetre.


• ALKOHOL + BENZODIAZEPINI (Apaurin, Lexaurin, Helex, Normabel...) Benzodiazepini se najčešće koristeza smirenje i nesanicu iako imaju idruge namjene. Alkohol pojačavadjelovanje benzodiazepina, a obojeusporavaju rad srca i disanje. Čestesu kod ove kombinacije rupe usjećanju, pospanost i poremećenakoordinacija i kretanje. Vrlo opasnakombinacija.


• ALKOHOL + OPIJATI

Još jedna vrlo opasna kombinacija, jer i heroin i metadon (najčešće korišteni opijati) usporavaju rad srca i disanje. Brojne smrti koje se pripisuju opijatima nastupile su upravo zbog miješanja s alkoholom.


• ALKOHOL + MARIHUANA

Miješanje alkohola i marihuane vrlo lako može dovesti do mučnine i povraćanja, uz smanjenu moć rasuđivanja i koordinaciju.


• ALKOHOL + KOKAIN

Kokain je stimulator, alkohol depresor, a iz njihove kombinacije u jetrima nastaje supstanca zvana kokaetilen koja pojačava djelovanje kokaina, ali i pridonosi opasnosti od srčanog udara i prestanka disanja. Također, obje droge mogu maskirati djelovanje druge, pa je mogućnost predoziranja povećana.


• ALKOHOL + ECSTASY

Oboje doprinose dehidraciji i pregrijavanju tijela, tako da je povećan rizik od toplinskog udara. Također, opterećuju jetru i bubrege, a veće količine alkohola dovest će do mamurluka sljedećeg dana, umjesto afterglowa ecstasyja.


• ALKOHOL + SPEED

Kao kod ecstasyja i alkohola, jetra i bubrezi su dodatno opterećeni ovom kombinacijom, tijelo dehidrira, a česte su pojave agresivnog ponašanja i nervoze.


• ALKOHOL + ENERGETSKA PIĆA

Iako se često koriste zajedno, nije ih preporučljivo miješati. U energetskim pićima nalazi se kofein koji djeluje diuretski, kao i alkohol, pa tako zajedno doprinose dehidraciji organizma. Po djelovanju su različiti — alkohol “spušta”, a energetska pića “dižu”, tako da centralni živčani sustav dobiva različite poruke što izaziva nepravilnosti u radu srca, a

time i mogućnost srčanog i moždanog udara.



TOČNO/NETOČNO


• Alkohol je stimulans.

Netočno:Iako prvi efekti alkohola izgledaju euforično i stimulativno, alkohol je zapravo depresor, što znači da usporava rad centralnog živčanog sustava. Najprije utječe na mogućnost pravilnog rasuđivanja i donošenja odluka, a zatim na koordinaciju i motoriku. Vrlo velika koncentracija u krvi može usporiti rad srca i disanje i prouzročiti smrt.


• Alkohol će me ugrijati.

Netočno:Alkohol širi krvne žile i tako omogućuje većoj količini krvi da dođe do površine kože. Iako se zbog toga osjećaš toplije, zapravo gubiš više topline nego inače i riskiraš

hipotermiju.


• Kava će me otrijezniti.

Netočno:Ništa ne može ubrzati proces eliminacije alkohola iz tijela. Jetra ga razgrađuju brzinom od otprilike 8.5 grama u sat vremena (2/3 piva od 3 dcl, 1 dcl vina ili 0.3 dcl žestokog pića). Kava je blagi stimulator i možda će te malo razbuditi, ali u konačnici je

zapravo nepoželjna jer je diuretik (kao i alkohol) i samo će pogoršati dehidraciju organizma.


• Alkohol je jako štetan i treba ga izbjegavati.

Točno i netočno:Dokazano je štetan kod prekomjernog uzimanja, dok mnoge studije pokazuju da umjereno uzimanje vina, piva, pa i žestokih alkoholnih pića ima i dobrih strana. Umjerenim se smatra jedna doza dnevno za žene i dvije doze za muškarce (ne odjednom). Jedna doza= 0.25 dcl piva, 1 dcl vina ili 0.3 dcl žestokog pića. Takvo umjereno uzimanje alkohola, pogotovo uz objed, može smanjiti rizik od srčanih bolesti, dijabetesa, raka, poboljšati probavu itd. No, to svakako nije razlog da počneš piti svakodnevno kako bi bio zdraviji — zdrav način života uz balansiranu prehranu i tjelesnu

aktivnost ima najviše utjecaja na naše zdravlje.


• Od piva ću se teže napiti nego od žestice.

Netočno:Alkohol je alkohol. Jedno malo pivo sadrži otprilike istu količinu alkohola kao i jedna čašica nekog žestokog pića. Znači, ako u istom vremenskom periodu popiješ jedno pivo ili jedno žestoko piće, jednako ćeš se napiti.


• Ako može Pero popiti toliko alkohola, mogu i ja.

Netočno:Svatko reagira na alkohol drukčije. Kako brzo i koliko će se netko napiti ovisi o masi organizma, spolu (žene su osjetljivije na alkohol), građi tijela, metabolizmu, psihičkom stanju, količini pojedene hrane prije i tijekom pijenja, toleranciji, društvu, očekivanjima... Zato znaj svoje granice i ne srami ih se postaviti u društvu.


• Ako se netko onesvijesti ili kolabira od velike količine alkohola, treba ga staviti na

krevet i pustiti da spava.

Netočno:Najgore što možeš napraviti u takvoj situaciji je ostaviti prijatelja u nekoj sobi ili autu bez nadzora. Alkohol usporava rad srca i disanje i snižava tlak, što može dovesti

do kome i smrti, ili se pak pijana osoba može ugušiti povraćajući. Postavi prijatelja da leži na boku i redovito provjeravaj njegovo disanje i puls. Ukoliko ti se čini da su preslabi ili nestaju, ne oklijevaj pozvati Hitnu pomoć i budi spreman reanimirati prijatelja - ili nađi

nekoga tko jest, ako ti nisi.


• Dobro je što sam se naviknuo na alkohol, sad mogu više popiti i teže se napijem.

Netočno:Cijenu toga što ćeš moći više popiti u društvu i biti pribraniji od drugih nakon iste količine alkohola, platit će tvoja jetra. Ako često piješ i trebaju ti sve veće količine alkohola da se napiješ, znači da si razvio toleranciju, a tvoja jetra radi pretjerano da bi izlučila sav taj alkohol iz organizma. Tolerancija također znači i da si možda prešao granicu između povremenog društvenog pijenja i ovisnosti o alkoholu. Razmisli o svojoj navici pijenja alkohola.


• Alkohol nije droga.

Netočno:Alkohol je psihoaktivna droga. To što je legalan ne znači da je manje štetan od ilegalnih droga. Dapače, ovisnost o alkoholu jedan je od najvećih zdravstvenih problema u svijetu, a šteta koju ovisnici o alkoholu i oni koji povremeno prekomjerno piju čine društvu daleko je veća od one koju izazivaju korisnici ilegalnih droga.


• Od piva me sutradan neće boljeti glava, a od žestokih pića hoće.

Točno i netočno: Najveći krivac za glavobolju nakon pretjeranog pijenja je dehidriranost organizma koju izaziva alkohol. Shodno tome, možda te nakon piva nije boljela glava iz jednostavnog razloga što se u pivu nalazi i voda koja je ublažila dehidraciju. No, nakon poveće količine piva, niti ta voda neće pomoći. Svakako je preporučljivo između bilo kojih alkoholnih pića, a pogotovo žestokih, popiti čašu vode.

Voda prije spavanja i tijekom sljedećeg dana, uz dovoljno sna, ublažit će mamurluk i ubrzati oporavak organizma.