moralne dileme

Anno domini 2008

Od same pomisli na doček padao mi je mrak na oči. Odlučila sam biti doma. Sama. Jer sam se bojala biti negdje među ljudima, slušati pjesme i iz svake izvući nešto što se odnosi baš na mene ili na njega ili na nas.



Na kraju ipak nisam bila toliko glupa, nabacila make-up nakon dužeg vremena i krenula na doček. Čak mogu reći da sam ponosna na sebe jer sam kroz sve to prošla relativno ravnodušno a tu ravnodušnost osjećam još i sad. Nadam se da će taj osjećaj potrajati.
Mobitel sam ostavila doma, da slučajno ne dođem u napast, mada sam što se tiče slanja poruka dotičnoj osobi konzekventna. Nadala sam se da će on poslati meni , nadala sam se da će posljedice takvih svjetovnih događanja (alkohol, svi smo super i svi se volimo, život je lijep) utjecati na njega , ali nisu.
Da li bi bila sretna da je poslao poruku?
Ne bi. Ali osjećala bi neku nadmoć ili zadovoljstvo. Ne bi mu nikad odgovorila i mislila neka pati. Nije mi napravio tu uslugu. Mislila sam, ako budem u pola noći jako mislila na njega ( što na žalost ne mogu izbjeći) i čvrsto vjerovala u to da i on misli na mene, telefon bude zazvonio. Nije.

Ravnodušna sam.
Nadam se da će tako i ostati.

Svima koji me čitaju i ne čitaju želim zdravlja i sreću, a posebno hvala onima koji ostavljaju trag na mom cmizdravom blogiću bolesnih misli