just keep walking....and breathe.
22.05.2007., utorak
I puno sam toga naučila od tada.
˝Da Vincijev kod˝ i ˝Razbijanje Da Vincijeva koda˝ se odnose kao Aralica i Jergović u svojim prepucavanjima. Mislim bar da bi to bila okej usporedba. Subotu sam provela sa restauratorom koji misli da tona betona nikako ne može naštetiti spomeniku kulture. A teško je to reći, zapravo. U redu je što im pokušava vratiti bilo kakvu funkciju. Bar to. Da ne budu kao stare žličice u vitrinama arheološkog muzeja. Pričao je o tome kako ne voli riječ ˝devastacija˝ jer se uvijek mora uzeti u obzir činjenica da vjerojatno nisu znali bolje. Rijetko kada (usudila bih se reći nikada) restauratori ili korisnici te umjetnine je zaista žele sjebati. Posjetio je on jednom neki samostan na Cresu u kojemu je glavna bila simpatična Časna Majka. On je bio prvi iz struke u četerdeset godina njenog boravka tamo da je pokazao interes za taj objekt sagrađen na staroj vili rustici. Donio joj je vreću brašna i gomilu jaja. Kao simpatičan poklon. Nakon što je tamo boravio proučavajući zdanje postepeno je i Časnu Majku upoznavao sa divotama koje imaju na svom posjedu. Staricu je to strašno ražalostilo te mu je jednog dana rekla: ˝A puno sam ja toga uništila ovdje, zar ne?˝, misleći pritom na nužne adaptacije koje je učinila da bi im život tamo bio ugodniji. ˝Ma madre, nemojte tako, radili ste kako ste znali˝, pokušao ju je on utješiti. Taj tren je zapuhala bura na grobničkom kaštelu i meni su oči zasuzile. |
