just keep walking....and breathe.
20.04.2006., četvrtak
Što učiniti kada majka za Uskrs oboji sva jaja u crno?
˝AP˝ na registarskim tablicama kao nešto što me proganja dok ne riješim rep jedan. Jao. Ta slova koja me udaraju, parikraju se pored i bliješte u noći. Uvijek sam se kao mala igrala sama i nešto brijala. Zabrinula se obitelj. Ipak u priručniku o odgoju djeteta piše da se mora socijalizirati. Klaić je manjkav kada su u pitanju zaista bitne stvari. Neizrecive. Recikliram razgovor i tupava sam. Nisam ostala u Češkoj jer bih imala tisuću kilograma i jednu jetru manje. George Tabori je napisao farsu ˝Mein kampf˝ i to definitivno ne paše u noći sa srijede na četvrtak uz prefini čaj. Da, dala bih sve Alan Fordove za to. Čak i prvo izdanje koje zapravo i nije prvo jer je prvo izdanje kao bilo veće. Nazvati jebanje ljubavnom aferom bilo je simpatično. Rijetko tko još to čini. Ali nije to bitno sada. Plaćam pivo ili nešto slično za muziku iz ˝Cigani putuju u nebo˝. Bio je neki papir zalijepljen na zgradu likovne akademije. Nešto kao ˝gadimo mi se˝. Svidjelo mi se lice. U kojem je pisano. Rijetko tko prizna. Ili osvijesti. Nego, gledala sam tetu Lizu. Divna žena nadasve. Toliko radosti i života u tijelu starice. Eto, to znači pretvoriti život u pjesmu. Druga zapovijed: Ne možeš li poštovati oca i mater, nazovi ih barem jedanput tjedno. Treća: Prije nego što poželiš ženu bližnjega svoga, uvjeri se da nema dlakave noge. Glupost. Zapravo je ona drama odlična. Bila je to moja kriva procjena. |
