U pet ujutro sve nekako postaje jasnije. Mutni obrisi konačno dobivaju oštrinu i može se u njih uperiti prstom i reći riječ. Trebalo mi je nekako dugo da doguram do pet ujutro. Ne mogu biti sigurna, ali imam osjećaj da je ovo zadnji post. I to je dobro. Jako. Da li je potrebno reći ˝oprosti˝ za to što sam bila glupa? Jer to sam bila ja. Ne onakva kakva sam većinu vremena, ali opet ja. Ne volim taj osjećaj srama i tu želju da sve izbrišem. Jer to onda ne bi bila škola. Ima jedan stih od Red house paintersa ˝summer dress makes you different from all the rest˝ i ne znam zašto, ali sam uvijek zamišljala djevojku u kratkoj suknji koja otkriva njenu umjetnu nogu. Eto. Odjava programa i sva ta sranja. :)
|
