Sunce je od ranog jutra okupalo poluotok Floridu zlatnim sjajem. Zrak je bio iznimno topao, a tirkizno plavo more ugodno za kupanje. Galebovi su se nadvili nad brodove koji su se vraćali s ranojutarnjeg ribolova ne bi li zaradili svoj doručak.
Razgrnula sam zavjese s prozora i svoj pogled usmjerila prema prekrasnom zaljevu punom brodova. Stanovi koje smo dobili na korištenje bili su lijepo uređeni, možda čak i bolje od samih hotelskih prostorija. Zidovi su bili modo plave boje koja je odmarala oči. Kupaonica je bila savršeno čista i higijenski sigurna, a podovi ulašteni do sjaja dijamanta. Ružičasta posteljina sa cvjetnim uzorkom bila je jedini detalj preko kojeg nisam mogla prijeći. Ormari su bili nešto stariji od ostatka namještaja i vrata su prilikom otvaranja škripala, no ako ništa drugo bili su veoma prostrani.
Dohvatila sam kožnu torbu koja se nalazila na donjoj polici, tik uz cipele. Iz nje sam izvukla mobitel koji je bio pretrpan porukama zabrinute obitelji i propuštenih poziva. Otkako sam stigla u odmaralište potpuno sam zaboravila na to komunikacijsko sredstvo koje mi začudo nije nedostajalo. Mamino se ime na zaslonu pojavilo čak 30 puta, tatino 20, dok su ostali pozivi i poruke bile od radoznalih prijatelja. Legla sam na krevet i otipkala poruku mami. Osjećala sam dužnost da joj javim kako je sve uredu. Istu sam poruku proslijedila Noah i Tristanu iako su znali gdje sam, no očito to saznanje nisu željeli podijeliti čak ni sa mojim roditeljima.
Zatim sam isključila mobitel i sakrila ga ispod jastuka. Maleni se biper oglasio u džepu moje bijele mini suknje, koja je bila sastavni odjevni predmet odmarališta u kojem sam radila. Nevoljko sam ustala sa kreveta znajući kako je moja popodnevna pauza završila. Svakoga sam dana obnašala razne dužnosti ; čuvanje djece za vrijeme dok njihovi roditelji razgledavaju okolicu, pranje tanjura u kuhinji, dočekivanje gostiju na recepciji ili pak spasilac na plaži. Pojurila sam niz stepenice pritom umalo srušivši starog Joa koji već trideset godina radi i živi u hotelu cijele godine. Sreća mu je okrenula leđa 1979 godine, kada ga je žena ostavila, odvela djecu i uzela svu imovinu. Ono malo što je njemu ostalo odlučio je prepisati na svoju djecu. Ubrzo nakon toga dobio je otkaz u srednjoj školi gdje je radio kao profesor književnosti.
Jedino što je imao bio je pas Bridge, torba s knjigama i karta za Miami.
Otkako je stigao ovdje, nije napustio hotel. Sve što je trebao imao je ovdje; posao, krov nad glavom , hranu i liječnika. Jo je bio najplemenitiji zaposlenik hotela i to bez konkurencije. Uvijek bi svakoga pozdravio i za dobro jutro mu uputio osmijeh.
"Ispričavam se. U žurbi jednostavno nisam vidjela da ste i vi ovdje.", ispričala sam se nakon što sam zamalo jadnog starca pogurnula niz stepenice.
"Sve je u redu gospodična. Znam ja da ste vi mladi puni života te da su vam i 24 sata dnevno premalo za sve što planirate učiniti. Kol'ko dugo planirate ostati tu?", upitao me staklenim pogledom dok su se bore na licu razvukle u osmijeh.
"Do jeseni, a dalje tko zna.", slegnula sam ramenima. Otkako sam napustila Charleston potpuno sam se opustila. Nisam bila opterećena ljudima i vremenom. Živjela sam iz dana u dan pa što bude. Svakodnevno sam se budila bezbrižno i sa smiješkom, kao da to više nisam bila ona stara, ogorčena ja.
"Znate kaj gospodična Rebecca? Velma mi je rekla da volite čitati, pa sam mislil da bi vam se ovo moglo sviđati.", iz džepa pregače koju je nosio, izvukao je knjigu pomalo istrošenih korica, stariju preko dvadeset godina, no u još uvijek dobrom stanju.
"Evo, to vam poklanjam. Mali znak zahvalnosti za onaj ručak koji ste mi skuhali neki dan i za kaj ste me mijenjali na poslu dok sam bil kod doktora.", pružio mi je knjigu s čijih sam korica jasno mogla iščitati naslov; W.Shakespeare, Hamlet.
"Hvala vam, no ne trebate mi zahvaljivati. To je bila samo moja dobra volja.", rukom sam dohvatila Hamleta i na brzinu ga prelistala.
"Kaj god. Rijetko je ko tak dobar prema starom Jou i Bridgeu, kak' vi. Ne bi vas štel zadržavati pošto sam primjetil da se žurite nekam.", odmahnuo je jednom rukom.
"Posao neće pobjeći. Ugodan dan vam želim i još jednom hvala.", zahvalila sam se i krenula dalje niz hodnik. U potpunosti sam razumjela jadnog Joa koji je bio sam, baš kao i ja. Suosjećanje koje sam razvila bilo je veliko i trudila sam se pomoći mu.
Upravitelj odmarališta me čekao u prizemlju sa mojim popodnevnim zadatkom.
Radno vrijeme sam trebala provesti radeći kao konobarica i pomoćnica za šankom. Pozdravila sam recepcionarku Mary koja mi je uručila ključeve malenog autića za golf kojim sam trebala stići na svoje odredište. Lunch bar u kojem sam radila nalazio se u uvali, na pješčanoj plaži koja je izvrsno poslužila za razne tulume koje su organizirali mladi gosti hotela. Plavuše u malenim kupaćim kostimima, nabildani surferi u «havajkama» bili su vjerojatno najvjerniji posjetitelji tog prostora.
Ušla sam na stražnji ulaz i javila se Marku koji je bio moj današnji šef. Iz komode sam izvukla čistu pregaču, zavezala je oko struka te dohvatila pladanj. Iz džepa sam dohvatila maleni blokić i kemijsku olovku. Posao konobara nisam smatrala unosnim zanimanjem, no za njega su trebali dobri živci. Sto ljudi, sto ćudi pa tako i sto različitih gostiju dnevno. Neki traže izričito dijetnu kolu, dok drugi ne žele da njihov pomfri začinimo kečapom pošto samo oni znaju pravilan omjer po porciji.
Iako je bila tek sredina tjedna, bar je bio pun kao u petak navečer. Mijenjala bih različite pozicije ; pranje čaša, posluživanje ili pak spremanje koktela.
"Becca preuzmi stolove 4,5,7. Alice je morala ranije otići, stoga ćeš večeras imati više posla, no ne brini bit će ti plaćeno.", rekao mi je Mark
Ostavila sam se čaša, svezala kosu u rep i krenula na posao. Za stolom broj 4 sjedila su 4 mladića, po slobodnoj procjeni mlađa od 21 godinu. Kosa im je još uvijek bila mokra, a koža preplanula od sunca. Pretpostavila sam kako žive u okolici.
"Dobar dan. Čime vas mogu poslužiti?", ljubazno sam upitala na što su sva četvorica prasnuli u smijeh. U čudu sam podigla jednu obrvu i ponovila isto pitanje.
"Tri tequile i jedna piva. Mislim da bi to bilo sve, srce.", obratio me se jedan od njih, plave kose i biserno bijelih zubi.
"U redu, no prvo ću vas zamoliti za osobne.", rekla sam im odlučnim tonom pošto ne volim da me se naziva srce, dušo i sličnim sladunjavim nadimcima osim ako nismo veoma bliski, što s ovom gnjidom zasigurno nisam bila. Ustao je i prišao mi bliže. Iz novčanika je izvadio dvadeset dolara spremno ih odlažući na pladanj koji sam držala. Zelenim okom mi je namignuo i potapšao po leđima.
"Za ovo nitko ne mora znati. To će biti naša mala tajna, u redu?", zločesto se nasmiješio. Okrenula sam očima i maknula njegovu ruku s mog ramena.
"Mark! Mislim da mladoj gospodi neke stvari nisu jasne.", dozvala sam Marka koji je posluživao stol do njihovog. Plavokosi mladić je uzeo dvadeset dolara kojima me pokušao podmiti te pokretom ruke pokazao ostalima neka ustanu jer je vrijeme za polazak. Okrenula sam se na peti i krenula prema šanku. Nakon nekoliko sati neprekidnog rada konačno sam imala priliku sjesti i odmoriti noge. Otpila sam nekoliko gutljaja vode pošto je sparina bila nemoguća. Glavu sam položila na ruke i duboko uzdahnula. Bila sam umorna i željela sam se što prije vratiti u hotel.
"Oprostite, mogu li ovdje naručiti limunadu, bez šećera molim.", upitao me muški glas. Polako sam podigla umoran pogled i ugledala Tristana kako sjedni stoji s druge strane šanka. Kratka košulja koju je nosio isticala je njegove jake, glatke ruke.
"Što ti radiš ovdje?!", zgroženo sam upitala. Nisam se nadala da će me itko potražiti.
"Na odmoru sam. Zapravo od sutra sam tvoj kolega.", nasmiješio se.
"Kako si m uopće našao?", upitala sam ga i otpuhnula pramen kose koji se nalazio na mom licu. Pogledao je lijevo, a zatim desno te ne nagnuo bliže.
"Jesi li čula za telepatiju? Znaš, posjedujem šesto čulo.",odgovorio je šaljivim tonom.
Odložila sam krpu koja se nalazila u mojoj ruci. Prošla sam kroz vrata slična onima kakva imaju kaubojski saloni na crtanim filmovima. Prišla sam mu i bez razmišljanja ga zagrlila. Imala sam tu potrebu pošto mi je on bio najbliža osoba u ovom trenutku.
Reagirao je poprilično zbunjeno, uz spontani smiješak, no uzvratio je zagrljajem.
"Oprosti. Trebalo mi je ovo. Zapravo, lagala bih kada bih ti rekla da mi nije drago što si ovdje pošto trebam nekoga za razgovor. Samo što ne znam odakle bih počela", objasnila sam mu sjedajući na stolicu. Privukao je čašu žutog napitka i ispio gutljaj.
"Najbolje otpočetka. Imamo cijelu noć za razgovor.", pogledao je prema obzoru gdje se sunce polako počelo stapati s morem.