Bolnička je čekaonica bila prepuna zabrinutih ljudi koje su liječnici pokušavali smiriti. Medicinske sestre su na recepciji odgovarale na broje pozive. Iako nisam često boravila ovdje primijetila sam da je ova noć za njih bila posebice burna.
Zvuk bolničkih kola svake je minute ispočetka ispunio prilaz i ulaz u bolnicu.
Sjedila sam na jednoj od onih neudobnih i plastičnih stolica koje su čavlima bile pričvršćene za zid. U ruci sam grčevito stiskala kartonsku čašu u kojoj se nalazila crna kava. Do mene se nalazio Tristan koji je upravo ispijao gutljaj već spomenutog napitka. Iako se nije dogodilo ništa strašno što bi moglo ugroziti Rachelin život znala sam da će kao i uvijek krivnju svaliti na mene. Ako biste pitali Allison ja sam bila ta koja je odgovorna za Rachel i njezino ponašanje, baš poput dadilje. Liječnica me je pozvala da dođem u sobu gdje je ležala Rachel. Pogledala sam Tristana, no on je samo odmahnuo glavom. "Pričekat ću te ovdje, sve će biti u redu.", pokušao me ohrabriti iako nisam bila baš sigurna u to. Kartonsku sam čašu bacila u koš za smeće te sam laganim hodom krenula prema bolničkoj sobi. Pred očima mi se stvorio prizor pijane Rachel kako pada sa kuhinjskog stola u blagovaonici obitelji Smith. Te je večeri popila mnogo barem po riječima Simona koji ju je pokušao odvući od čašice, no Rachel se pokazala kao veoma tvrd orah. Odškrinula sam masivna vrata. Tata je jednom rukom obgrlio Allison koja je u šaci stiskala rupčić dok je drugom rukom milovala Rachelinu. Njezine zelene suzne oči susrele su se s mojima pomalo zbunjenima. U isti je tren odstupila od kreveta te mi prišla bliže. Izgledala je ljuto.
"Pustila sam je na tu zabavu samo zato što sam vjerovala da ćeš paziti na nju.", uprla je kažiprstom u moje lice dok joj je bora na sredini čela podrhtavala.
"Mama, nije Rebecca kriva..", Rachel je pokušala olakšati cijelu situaciju.
"Dušice, nemoj se naprezati, sve će biti u redu. Da si bila kraj nje i da si je spriječila da pije, mi sad ne bismo bili ovdje i ništa se od ovoga ne bi dogodilo.", vrisnula je.
"Zar zaista očekuješ da prihvatim krivnju koju svaljuješ na moja leđa? Rachel nije malo dijete koje se treba nadzirati dok pije bočicu mlijeka ili u ovom slučaju vodke. Ja nisam njezina dadilja i ako si već željela da tako bude trebale smo se dogovoriti oko plaćanja satnice. Znaš , u današnjem svijetu ništa nije besplatno.",odvratila sam joj.
"Kako se usuđuješ! Uz sve što smo ti moj otac i ja pružili, ti nam ovako vraćaš! Najbolje obrazovanje i profesore, siguran krov nad glavom, hranu, odjeću, a ti se tako ne zahvalno ponašaš. Zar mnogo tražimo od tebe? Jedino što si trebala učiniti jest paziti na svoju sestru jednu večer pošto i sama znaš kakvu narav ima."
"Zapravo, kad bolje razmislim moj je otac taj koji svima nama sve plaća pa čak i tvojoj i guzici tvoje kćeri . Ako kupovinu po trgovačkim centrima i kavice s prijateljice nazivaš poslom koji donosi prihode, onda ti svaka čast. Osim toga ako bi netko od nas trebao najbolje poznavati Rachel onda bi to trebala biti njezina majka.", staloženo sam dovršila jer sam znala, ako me izbaci iz takta da sam spremna oboriti je i potući se s Allison, upravo tu, na podu bolničke prostorije. Allisonino je lice pocrvenilo poput meksičkog čilija te je izgledala kao da upravo planira ispaliti mlaz vatre prema meni.
Umjesto toga njezina je lijeva ruka koja je do malo prije bila osovljena na bok poletjela prema mom obrazu. Imala je petlje da me udari pred svima iako nije imala nikakva prava na to. Tatino se lice smrknulo dok je Rachel u čudu zinula. Desna strana lica mi se zažarila, a Allison je ispuhnula oblačić zraka u znak olakšanja kao da je upravo završila dugo satnu borbu. Tata joj je prišao te je pokušao smiriti.
"Nisi trebala biti tako gruba prema njoj.", rekao mi je kada smo izašli iz prostorije.
"Trebala sam dopustiti da me nepravedno optužuje? Ako nešto ne volim onda je to nepravda. Rachel je odrasla, mlada žena koja umije sama donositi odluke.", ljutito sam mu odgovorila još uvijek se držeći za desni obraz.
"Allison je tvoja skrbnica i trebala bi imati malo više poštovanja prema njoj.", glas mu je postajao ozbiljniji. Sve je nekako naslućivalo da će zauzeti njezinu stranu.
"Znaš što? Ona je moj skrbnik, ali samo na papiru. Uvijek sam bila zadnja rupa na svirali i uvijek sam ja bila druga kćer. ", konačno sam skupila snage da mu kažem istinu. " Rachel je uvijek bila ta koju ste prvu predstavljali na svim domjencima, a ja sam djelovala kao neko posvojeno siroče koje nije dovoljno dobro za ovaj svijet glamura i to samo zato što poštujem ljudske, unutarnje vrijednosti? Toliko mi je puta došlo da vas pošaljem k vragu, no pregrizla sam jezik i nastavila dalje, a sada se pokušava prekriti Rachelina ljubav prema tulumima i alkoholu prebacivanjem loptice odgovornosti na moja leđa. E pa dragi tata, nisam sigurna da li ćete u tom uspjeti.", izderala sam se na njega te se okrenula na peti i pošla prema Tristanu koji me još uvijek čekao kod mjesta na kojem sam sjedila.
"U kazni si mlada damo!", viknuo je kada sam već bila poprilično udaljena.
Sagnula sam se kako bih uzela svoju torbu i jaknu koja se nalazila na vješalici.
"Molim te, možeš li me odvesti kući? Nisam sigurna da bi mi moj otac trenutno ustupio ključeve obiteljskog auta.", pristojno sam ga zamolila, a on je naravno pristao bez ikakvih dodatnih pitanja. Cijenila sam diskretnost kojom mi je prilazio u ovom trenutku i znala sam da kad bih od njega tražila pomoć da bih je i dobila.

* * *

"Što? Odlaziš!", viknula je Noah za vrijeme velikog odmora kada sam joj obznanila da odlazim. "Da, dobro si me čula. Vraćam se u Europu. Školska godina ionako završava sljedeći tjedan i bez obzira što sam i kazni planiram otići. Pronašla sam sezonski posao u jednom odmaralištu na Floridi, a nakon što to odradim vraćam se mami u Liverpool.", otvorila sam čokoladni puding i polizala djelić te slasne tekućine koja se nalazila na poklopcu.
"Rebecca tek si stigla ovamo, ne možeš samo tako otići. Vjerujem da bi tvoj tata i Allison bili veoma zabrinuti da učiniš takvo nešto", u nevjerici su me pogledale njezina bademaste oči.
"Mislim da sam ja trenutno njihova posljednja briga. Ionako se svijet vrti oko Rachel. Danas predajem referat iz geografije, a u četvrtak imam posljednji pismeni ispit iz engleskog. Možda čak otputujem i ovaj vikend pošto nema smisla pohađati nastavu sljedeći tjedan.", šapnula sam joj.
Noah i dalje nije vjerovala da sam u stanju napraviti takvo što. Istina, tijekom svog kratkog života bila sam dobrica, obična djevojka iz susjedstva, no očito je da je došlo vrijeme za promijene. Sat tjelesnog odgoja protekao je sasvim mirno, osim ako izuzmemo činjenicu da je Susan Holl slomila zub igrajući košarku. Dohvatila sam bilježnicu koja mi je trebala poslužiti kao lepeza za rashlađivanje. Sjela sam na svoje mjesto u učionici geografije nakon što sam odložila referat na stolu prof. Adamsa.
"Noah mi je rekla da planiraš otići i vjeruje kako ću te ja odgovoriti od toga.", Tristan je sjeo za svoju stranu klupe.
"Ako te poslala da me odgovoriš od toga, možeš slobodno podići bijeli zastavu pošto ne mislim odustati. Onaj događaj u subotu je bila samo kap koja je prelila čašu."
"Razumijem. Zapravo, odlučio sam te podržati.", kratko je rekao ostavivši me u čudu.
Isprva sam očekivala kako će iznijeti desetke razloga zašto bih trebala ostati, no on je čvrsto zauzeo moju stranu. Možda sam se potajno nadala da će me pokušati nagovoriti da ostanem, no moja je odluka bila konačna.

Prekriženih ruku na trbuhu, sjedila sam na mjestu suvozača. Pogled mi je bio usmjeren u moje zelene balerinke ukrašene srebrnim zvjezdicama. Noć je bila poprilično hladna što je bilo veoma čudno za početak lipnja.
Na nebu nije bilo niti jednog oblaka, samo mreža zvijezda i Mjeseca. Pogledala sam u retrovizor i na stražnjem sam sjedalu ugledala Rachel kako preplašeno sjedi na sredini sjedala, tik do Simona. Za upravljačem je sjedio Tristan koji je bio fokusiran na duguljasti, zmijasti oblik ceste. Rachel se zabavljala plavim pramenom kose, dok je Simon igrao igrice na svom mobitelu. Nakon što smo se Tristan i ja vratili u blagovaonicu, na piće je svratilo još nekoliko tatinih kolega s posla. Tako se jedna obiteljska večerica pretvorila u pravo poslovni tulum. Uzdignutih čaša, neki su čak zapjevali dok smo se mi djeca držali po stranu. Rachel je odlučila iskoristiti situaciju te je tako uspjela nagovoriti Allison da je pusti na zabavu, al pod uvjetom da i ja idem sa njom. Pokušala sam se izvuči na foru kako ne mogu ostaviti braću Averill same pošto su oni naši gosti, no Simon je predložio kako bismo svi zajedno mogli otići na zabavu. Rachel je veselo poskočila te otrčala na kat kako bi se presvukla.
"Jesi li ti normalna?!", dreknula sam na nju snažno zalupivši vratima. Nije reagirala već se nastavila gledati u velikom ogledalu nasuprot njezina ormara.
"Pa što? Konačno idemo u život!", veselo je zacvrkutala.
"Ovo ti nije trebalo. I sama znaš koliko mrzim zabave čija je svrha napiti se ko šlapa i po mogućnosti izgubiti nevinost do ponoći s nekim iz košarkaške ekipe. Rachel, znala sam da me mrziš, ali baš ovako…", gledala sam je u prijeziru.
"Gledaj to sa vedrije strane dušice. Na neki način sam ti napravila uslugu. Tristan te cijelu večer proždire očima, to je toliko očito da bi se primijetilo i sa Kipa slobode.", okrenula je očima kao da joj se gadi sve što je upravo rekla.
"Ne pričaj gluposti. Ti si ionako cijelu večer bila usredotočena na svoju frizuru i odjeću da pri primijetila išta drugo.", rekla sam joj ljutito zauzevši obrambeni stav.
"Kako god ti želiš sestrice, no ovaj put sam ja u pravu htjela to ili ne. Hajde što čekaš, presvuci se i idemo. Osim ako želiš ići u ovoj svečanoj haljini?", zapucketala je prstima te me odmjerila od glave do pete. Preko volje sam otvorila ormar i izvukla obične traperice i crvenu kariranu košulju kratkih rukava. Sišle smo niz stepenice u prizemlje te sam sa vješalice uzela svoju jaknu. Pred vratima su već stajala braća Averill. Tristan je vrtio snopić ključeva oko prsta, a Simon se zločesto smijuljio.
"Moje dame, izgledate prekrasno. Rebecca, siguran sam da ti osmijeh bolje stoji od ovog namrgođenog izraza lica.", Simon me duboko pogledao. "To i ja kažem.", zvonko se nasmiješila Rachel dok sam je probola rukom u rebra uz popratni komentar «Začepi». Na kratko se trgnula i pomakla korak bliže Simonu. "Hoćemo li?", Tristan je otvorio ulazna vrata veselo se smijući. Za njega nikada ne bih rekla kako voli razuzdane tulume pošto je uvijek djelovao tako uglađeno, staloženo i mirno. Zaustavio je svoj srebrni BMW na prilazu kuće Lucy Smith koja je imala čast da ove godine ugosti svoje učenike kolege. Ona je bila djevojka srednjeg rasta, duge vatreno crvene kose i razigranih zelenih očiju. Uvijek je zračila optimizmom i kada bi se Sunce jednog dana ugasilo ona bi ga s lakoćom mogla zamijeniti. Izašli smo iz auta , a nekoliko je desetaka mladih ljudi već plesalo na travnjaku ispred kuće gibajući se uz ritmove glasne glazbe. Uz puteljak koji je vodio prema ulaznim vratima sjedilo je nekoliko djevojaka i mladića koji su ispijali po ko zna koju bocu pive ili crnog vina.
Lucy nas je dočekala širokog osmijeha i raširenih ruku. Poželjela nam je dobrodošlicu.
"Jako mi je drago što vas vidim. Nadam se da ćete se zabaviti. Rachel izgledaš sjajno!", udijelila je kompliment dok je Rachel samo odmahnula rukom. Ona se vratila do plesnog podija, dok se Simon s Lucy zaputio prema kuhinji. Niz stepenice se poput strijele strovalila Noah. Zagrlila me tako snažno kao dok malena djeca grle svog omiljenog medvjedića. Skakućući je napravila krug oko mene te se konačno primirila. Tristan je rukom pokušavamo prikriti svoj glasan cerek koji je izazvao Noin entuzijazam. "Znala sam da ćeš doći. Nisi ti tako tvrd orah kako se činiš. O, bok Tristane.", na trenutak se zacrvenila poput zaljubljene školarke.
"Bok Noah.", ponovo se osmjehnuo i počešao po glavi. Noah je zatreperila očima i zagrizla komadić nečeg odvratno žutog što je tromo stajalo na štapiću za ražnjić.
"Dobro, što je to malo, duguljasto, masno i ljigavo što jedeš?", upitala sam je.
" To ti je draga moja pohana Mars čokoladica, najbolja slastica na cijelome svijetu.", odgovorila mi je odgriznuvši još jedan komadić.
"Nikada nisi probala pohanu Mars čokoladicu? Veoma čudno pošto je taj specijalitet došao u Ameriku upravo iz Škotske.", napomenuo je Tristan.
"Ah, glupi Škoti.", izrazila sam svoje negodovanje prema starim susjedima.
"Dođi, vidio sam da ih ima posluženih tamo za stolom u dnevnoj sobi.", rekao je te me povukao sa sobom dok sam ja zbunjeno mahnula Noi.
I zaista, na velikom je pladnju ležalo mnogo pohanih Mars čokoladica. Zapravo bilo je nevjerojatno kako se uopće netko sjetio napraviti takvo što.
"Vidiš, izgled mnogo puta zna prevariti. Čak i kada je u pitanju hrana.", rekao mi je Tristan kada smo izlazili iz kuće hodajući prema prvoj slobodnoj klupi u vrtu.
" Nije loše, ali ne bih to mogla jesti svakog dana.", odložila sam Mars čokoladicu na maleni plastični tanjurić. Sjeli smo na klupu koja se nalazila na samom kraju vrta tik uz šumu crnogoričnog drveća. Prekrižila sam noge i u koš za smeće bacil plastičan tanjurić. Tristan je iz džepa jakne izvukao paketić papirnatih maramica te mi pružio jednu kako bi njome obrisala ruke.
"Ova večer i nije toliko loša kao što si očekivala zar ne?",upitao me.
"Što, bacaš se u proročke vode?", osovila sam ruke na ramena. "Ne, samo pogađam.", zločesto se nacerio na što sam ja samo izdahnula. Zagledala sam se u zvjezdano nebo i u mislima otputovala veoma daleko. Ovo je bio vjerojatno prvi trenutak koji nisam žalila što se nalazim ovdje, no i dalje sam mislima bila veoma daleko. Dio mene ipak je želio biti na nekom drugom mjestu.
"Tristane, mogu li te nešto pitati?", rekla sam, a on je potvrdno klimnuo glavom.
" Prvog dana, na satu geografije imala sam osjećaj kao da moliš nebo da s nekog oblaka na mene padne klavir, kao u nekom crtiću i da me više nikada ne vidiš."
" Zaista je tako izgledalo? Oprosti, samo nisam osoba koja brzo sklapa nova prijateljstva i ti si se pojavila baš u trenutku kada mi je to najmanje odgovaralo.", izraz lica mu je bio veoma zabrinut. Očito se nije nadao da ću ga upitati takvo što.
"Srećom, shvatio sam da ne grizeš i nadam se da sam se iskupio za svoje ponašanje.", pogledao me psećim pogledom kao da moli za oprost.
"Inače, ljudi u školi me smatraju zadrtim čudakom sa veoma visokim IQ-om dok profesori pak misle da sam neko indigo dijete, no ništa od toga nije istina.", nadodao je. "Noah mi je jednom rekla kako si odličan učenik, da sviraš nekoliko instrumenata te da si odličan sportaš.", pobjeglo mi je. "Zaista? Ta djevojka uistinu zna sve o svakome.", podsmjehnuo se i otpio jedan gutljaj Cole. Otplela sam noge kako bih sjela i turski sijed. Imala sam osjećaj kako mi želi ispričati priču.
"Simonu i meni oduvijek se bilo teško prilagoditi društvu. Vjerojatno zato što smo toliko drugačiji od ostalih. Ne samo fizički nego i psihički. Kada nam je bilo pet godina preselili smo se ovdje iz Bostona. Simonu je bilo teže pošto je on zatvoreniji, no uvijek smo pomagali jedan drugome", nakratko je zastao. Odnos Tristana i Simona teško sam mogla zamisliti pošto Rachel i ja nikada nismo bile prave polusestre, a koliko smo samo daleko bile od sestara. Nije da sam sanjala o mlađem bratu ili sestri pošto sam po karakteru teški individualac i dosta teško funkcioniram u društvu, no s Tristanom nije bilo tako. Svaka riječ koju je rekao meni je bila jasna i znala sam je prihvatiti. Nisam je tumačila sa sebi svojstven način već na onaj kako je to on zapravo zamislio. Morala sam si priznati kako sam pogriješila u početku ga smatrajući ledenim čudakom. Možda nisam bila prava osoba kojoj bi trebao otvoriti svoju dušu i on je to vjerojatno znao, no unatoč tome to je učinio.
"Rachel je zapravo dobra osoba.", izlanula sam totalno besmislenu rečenicu u tom trenutku. "Hoću reći, svi je uvijek osuđuju zbog njezine površine, maske koju predstavlja drugima, no ona nije loša osoba zbog svojih iskrivljenih stavova. Znam da mi je kao maloj uvijek krala slatkiše i rugala se što idem na balet. Danas me smatra luđakinjom pošto volim čitati i vjerujem da sam ja posljednja osoba na svijetu koja bi ona željela biti, no ona je barem sretna. Istina njezin pojam sreće je jednak s popularnošću, ljepotom, dečkom kojeg poželi ili pak odjećom s potpisom. Možda sve to jesu materijalne stvari, ali ona je zbog njih sretna.", izdahnula sam pomalo tužno.
Iako je bilo teško povjerovati sve što sam mu tada rekla bila je istina ; ja sebe nisam mogla nazvati sretnom osobom. Uspoređujući se sa Rachel ja sam uvijek bila stara, crno-bijela fotografija koja živi samo od uspomena. Više sam voljela svoju prošlost nego svoju sadašnjost što je bilo stvarno jadno.
"Čekaj. Sada govoriš kao što ptice umiru pjevajući. Osobno, Rachel nisam doživio kao što si je ti opisala. To je samo znak da je ti poznaješ u dušu, ona ti ipak nešto znači. Ne vidim razloga zašto misliš da živiš u njezinoj sjeni? Koliko sam mogao vidjeti ti si mnogo inteligentnija i talentiranija od nje. Osim toga nije da te je majka priroda zakinula za lijep izgled koliko god ti to ne htjela priznati. Možda je jedini problem u tome što si odrasla prebrzo, ali bez mnogo samopouzdanja dok je Rachel još uvijek na nivou trinaestogodišnjakinje. Važna je i činjenica da si plesala balet.", podlo se nasmijao i nakašljao kada je završio svoje razmišljanje.
"Bila sam ozbiljna što se baleta tiče.", udarila sam ga po ramenu, no ipak ja sam osjećala jaču bol u svojoj ruci nego što je njega zabolio moj udarac.
" Dođi, idemo. Ne želimo valjda propustiti svu zabavu.", ustao je sa klupe te mi pružio ruku. Kamenim smo se puteljkom vratili u kuću gdje je tulum bio na svom vrhuncu.