Dolazim vršiti volju tvoju
Na početku ovoga razmatranja želim se pripraviti za susret s Gospodinom, susret u kojemu mi Gospodin želi uputiti poziv. Zato sada zazivam Duha Božjega da dođe k meni i otvori mi srce za taj susret.
Dođi, Duše Sveti, dotakni me iznutra, pomozi mi da čujem poziv koji mi Gospodin danas upućuje i da na njega spremno odgovorim.
Ostat ću u šutnji nekoliko trenutaka dok se ne oraspoložim za susret s Bogom. Zatim ću pažljivo pročitati tekstove koje je Crkva odabrala za ovu nedjelju.
Čitanje iz Prve knjige o Samuelu:
Svijećnjak Božji još ne bijaše ugašen i Samuel je spavao u svetištu Gospodnjem, ondje gdje je bio Kovčeg Božji. I Gospodin ga zovnu: "Samuele! Samuele!" A on odgovori: "Evo me!" I otrča k Eliju i reče: "Evo me! Ti si me zvao!" A Eli reče: "Ja te nisam zvao. Vrati se i spavaj!" I on ode i leže. I Gospodin opet zovnu: "Samuele! Samuele!" Samuel usta, ode k Eliju i reče: "Evo me! Ti si me zvao!" A Eli odgovori: "Ja te nisam zvao, sine! Vrati se i spavaj!" Samuel još nije poznavao Gospodina i još mu nikada ne bijaše objavljena riječ Gospodnja. I Gospodin zovnu Samuela po treći put. On usta, ode k Eliju i reče: "Evo me! Ti si me zvao!" Sada Eli razumje da je Gospodin zvao dječaka. Zato reče Samuelu: "Idi i lezi; a ako te zovne, ti reci: 'Govori, sluga tvoj sluša.'" I Samuel ode i leže na svoje mjesto. I dođe Gospodin i stade i zovnu kao prije: "Samuele! Samuele!" A Samuel odgovori: "Govori, sluga tvoj sluša."
Samuel je rastao, a Gospodin je bio s njim i nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju.
(1 Sam 3,3b-10. 19)
Psalam 40,2.4.7-10
Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim,
i on se k meni prignu i usliša vapaj moj.
U usta mi stavi pjesmu novu,
slavopoj Bogu našemu.
Vidjet će mnogi i strah će ih obuzeti:
uzdanje će svoje staviti u Gospodina.
Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi,
nego si mi uši otvorio:
paljenice ni okajnice ne tražiš.
Tada rekoh: "Evo dolazim!
U svitku knjige piše za mene:
Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju,
Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim."
Tvoju ću pravdu naviještat' u velikom zboru,
i usta svojih zatvoriti neću,
o Gospodine, sve ti je znano.
Čitanje Prve poslanice Korinćanima:
"Jela trbuhu, a trbuh jelima; Bog će i jedno i drugo uništiti." Ali ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu, i Gospodin tijelu! Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? Hoću li dakle uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima bludničinim? Nipošto! A tko prione uz Gospodina, jedan je duh. Bježite od bludnosti! Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!
(1 Kor 6,13c-15a. 17-20)
Čitanje iz Evanđelja po Ivanu:
Sutradan opet stajaše Ivan Krstitelj s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: "Evo Jaganjca Božjega!" Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: "Što tražite?" Oni mu rekoše: "Rabbi" - što znači: "Učitelju - gdje stanuješ?" Reče im: "Dođite i vidjet ćete." Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: "Našli smo Mesiju!" - što znači "Krist - Pomazanik". Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: "Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!" - što znači "Petar - Stijena".
(Iv 1,35-42)
U današnjim svetopisamskim tekstovima govori se o Božjem pozivu upućenu čovjeku. Božji je poziv uvijek osoban, upućen pojedincu. Bog me poznaje po imenu i obraća se meni osobno. Na taj poziv mogu odgovoriti samo osobno: nitko drugi to ne može učiniti umjesto mene. Na što me Bog danas poziva? Kako mu mogu odgovoriti? O tim pitanjima zelim razmišljati u ovome razmatranju.
U čitanju iz Prve knjige o Samuelu doznajem o pozivu koji je Gospodin uputio tome proroku. Samuel je služio u Hramu uz svećenika Elija jer ga je majka Ana zavjetovala Gospodinu od kojega ga je bila izmolila nakon mnogih godina neplodnosti. U ovome prizoru Samuelu se prvi put objavljuje Gospodin i on ga isprva ne prepoznaje. I meni često Bog upućuje poziv koji ne prepoznajem, koji u tome trenutku ne mogu, a katkad i ne želim prepoznati.
Samuel na koncu, poučen od Elija, odgovara Gospodinu: "Govori, sluga tvoj sluša". To je više nego samo pristojan odgovor. Riječ je o životnome stavu. Slušanje se ovdje može protumačiti na dva načina. Ponajprije, to je osluškivanje, stalno ispitivanje Božje volje, istraživanje onoga što Bog od mene traži i očekuje. To je stalna otvorenost da čujem što mi Bog kroz svakodnevne situacije i raspoloženja želi reći, u što me želi uputiti, čemu me želi poučiti.
To je također slušanje u smislu poslušnosti. Ne vrijedi mi samo čuti što Bog želi, ako to neću ispuniti. Slušati Boga znači spoznati njegovu volju, ali i izvršiti je. Zato Samuel i kaže: "Govori, sluga tvoj sluša". Sluga je onaj koji će i izvršiti gospodarovu zapovijed, a ne samo čuti. Kako često znam što bi Gospodin htio od mene, a ipak to ne izvršavam? Smišljam izgovore i opravdanja, ali ako dopustim Duhu Božjemu da me prosvijetli istinom, spoznat ću da svi ti izgovori i opravdanja zapravo nisu valjani.
Stav poslušnosti važniji je od svjesne spoznaje Božje volje. Katkad ne znam što Bog točno želi od mene, ali ako u srcu imam ispravan stav i doista mu želim služiti i ispuniti njegovu volju, on može djelovati u mome životu i može me voditi, katkad i bez moga znanja, pravim putem. Nasuprot tomu, sama spoznaja bez otvorenosti Božjemu vodstvu ne donosi plodove. Ako mu se ne stavim na raspolaganje, Božje su ruke vezane.
Da mogu staviti svoj život Bogu na raspolaganje, potrebno je da se u Boga potpuno pouzdam. U danasnjem psalmu riječ je o takvome pouzdanju: "Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim". To pouzdanje otvara put Božjoj milosti, omogućuje Bogu da djeluje: "i on se k meni prignu i usliša vapaj moj". Psalmist ističe kako Boga ne zanimaju toliko njegove "žrtve i prinosi, paljenice i okajnice". Možda katkad držim da Bogu činim veliku uslugu time što molim, žrtvujem se ili obavljam kakva djela pobožnosti?
Psalmist umjesto toga kaže: "nego si mi uši otvorio... tada rekoh: Evo dolazim!" Opet je riječ o slušanju i ispunjavanju Božje zapovijedi, Božje volje. To je ono što je Bogu najvažnije, a sve drugo ukoliko mi u tome pomaže. Sva djela, sve što govorim, činim, molim, trpim, može se vrednovati u odnosu na ovo: koliko me to približava Bogu, koliko time obavljam Božju volju. Kako ću to znati? Psalmist kaže: zakon tvoj duboko u srcu ja nosim. U srce mi je Bog stavio savjest po kojoj mogu upoznati vršim li njegovu volju ili ne. Do nje treba doprijeti kroz mnoge slojeve izgovora, opravdanja, slabosti i rana.
"Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju", kaže nadalje psalmist. Doista, čovjek koji vrši volju Božju ispunjen je, radostan i sretan. Vršenje Božje volje zapravo je blaženstvo, svetost, kojemu se približavam slušajući Boga, i od kojega se udaljavam neposluhom. Ali što je s onim situacijama kad ispunjavanje Božje volje ne donosi duhovnu utjehu, kad nije popraćeno radošću i unutarnjim mirom? Znači li to nužno da sam na krivome putu?
Često je u pitanju kušnja. Čovjek koji se odazove Božjemu pozivu i koji je odlučan u tome da ispuni Božju volju naići će na mnoge prepreke. Toliko je toga što me odvraća od Boga! To mogu biti materijalne i tjelesne potrebe koje izmaknu kontroli, kao što upozorava sv. Pavao u odlomku iz poslanice Korinćanima, i mogu zauzeti mjesto koje pripada Bogu. To mogu biti osjećaji uzrokovani prošlim iskustvima i ranama koje ne rješavam na pravi način. To mogu biti želje i ambicije, kao i način života koji ne ostavlja dovoljno vremena za duhovnu stranu čovjekova bića.
Sve to može učiniti vršenje Božje volje teškim ili čak preteškim. Nakon početnog zanosa dolaze krize: suhoća, mlakost, možda čak i odbojnost prema Božjim stvarima. Divno je kad se osjećam kao psalmist i pjevajući slavim Boga. A što činim kad me takvo raspoloženje napusti? Ustrajem li i tada u ispunjavanju onoga što mi Gospodin nalaže? Trudim li se i tada čuti njegov poziv? Predajem li mu sve svoje slabosti i teškoće, uzdajući se u njega i njegovu pomoć još više, u punoj svijesti da bez njega ne mogu učiniti baš ništa?
U današnjem odlomku iz Evanđelja riječ je o pozivu prvih učenika. Spremno su se odazvali, i ne znajući što ih sve čeka. Valjalo im je proći kroz mnoge kušnje kako bi ispunili Božju volju. Petar, koji je za sebe mislio da neće nikada posustati, zatajio je Isusa u najtežem trenutku. Ali je on, za razliku od Jude, ustrajao i nastavio još većim žarom služiti Gospodinu. Njegova ga je kušnja, uključujući i sam pad, izgradila na način na koji ga prethodne godine druženja s Isusom nisu mogle. Bilo je potrebno da prođe i kroz to kako bi postao boljim i poniznijim čovjekom, kako bi upoznao svoju slabost i stavio sve svoje pouzdanje u Boga.
Na kraju ovoga razmatranja želim zamoliti Gospodina da mi otvori uši i srce da ga uvijek mogu prepoznati u svim životnim situacijama i da mogu čitav svoj život staviti njemu na raspolaganje. Molim ga da uvijek čujem njegov poziv i spremno se na njega odazovem. Molim ga da me vodi i onda kad mi se čini da ga ne čujem i ne vidim, i onda kad ga ne razumijem, i onda kad mi vršenje njegove volje ne donosi radost. Molim ga da mi u tim trenucima da posebnu milost da ustrajem na njegovu putu. Zahvaljujem mu na svim milostima koje mi je udijelio po ovome razmatranju, a sve odluke koje danas donosim predajem u njegove svete ruke.
Završavam molitvom sv. Franje Asiškoga:
Svevišnji, slavni Bože, prosvijetli tamu moga srca, i podaj mi ispravnu vjeru, jasno ufanje i savršenu ljubav, mudrost i spoznaju, o Gospodine, da ispunim tvoj sveti i istinski nalog. Amen.
Slava Ocu...
|
