Susret s uskrslim Kristom Vrijeme Crkve
S Isusovim uskrsnućem u ljudskoj se povijesti dogodilo nešto korjenito novo iz čega će se roditi nova vjera i nova velika nada.
Isus Krist, "Prvorođenac od mrtvih", doista najavljuje novo čovječanstvo, oslobođeno vladavine smrti i njezina jarma: smrt više nema posljednje riječi u ljudskoj povijesti. Niti posljednje riječi u vremenu. Krug smrti je prekinut.
Počinje novo vrijeme. Učenici su toga bili nejasno svjesni. Na sam dan Uzašašća svoga Učitelja, upitali su ga: "Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?" (Dj 1,6).
Kroz četrdeset dana, prema Luki, uskrsli im je Isus govorio o Kraljevstvu Božjemu (Dj 1,3). Učenici su dakle vjerovali da je došlo vrijeme kada će se ispuniti mesijanska nada: Mesijino kraljevstvo na zemlji, s uspostavom izraelskoga kraljevstva.
Isus im odgovori: "Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje" (Dj 1, 7-8).
Čuvajući tajnu vremena, čije različite trenutke jedino Bog zna, Isus dakle ne oklijeva priznati da njegovo uskrsnuće uistinu otvara novo vrijeme. To će biti vrijeme Duha Svetoga: vrijeme poslanja i svjedočenja. Vrijeme otvoreno univerzalnosti.
Učenici ne shvatiše odmah Isusovih riječi. I kad je on već nestao ispred njihovih očiju, ostali su tu, gledajući u nebo, kao da je vrijeme stalo. Kao da ih onaj koji im se objavio, zračeći životom poslije smrti, sada poziva da žive izvan vremena, promatrajući njegovu slavu.
Oni se vratiše na zemlju tek kad im dva nebeska glasnika rekoše: "Galilejci, što stojite i gledate u nebo..." (Dj 1, 11).
Tek će s dolaskom Duha Svetoga, na dan Pedesetnice, učenici shvatiti. Ulaskom u vrijeme poslanja i svjedočenja oni će otkriti da se proslavljeni Isus daje upoznati i razmatrati ne izvan vremena, nego u svojoj prisutnosti u ljudskoj povijesti. Tu će ga, uz moć uskrsnuća, ponovno naći.
Došavši na svijet, Sin se Božji sljubio s vremenom. Započeo je tako da je posvema prihvatio životne uvjete djeteta. Polako je odrastao "u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi" (Lk 2, 52). Susljedno je proveo doba djetinjstva, mladosti i odrasle dobi.
Tijekom svoje zemaljske službe Isus se trudio da u svijesti učenika probudi smisao za poštivanje vremena čija je tajna povezana s njegovim utjelovljenjem. Kad počinje naučavati, svoju riječ uspoređuje sa sjemenom što ga sijač baca u zemlju: ono treba proklijati, ukorijeniti se, rasti, dozrijevati, kako bi konačno proizvelo plod besmrtnosti. Isus se ne otkriva odjednom. S mnogo strpljivosti otvara duhove svome misteriju. Ne vlada se kao magičar koji djeluje s pomoću čarobnoga štapića, nego radije kao vrtlar koji poštuje rast života. U usporedbi o kukolju poučava da se taj korov ne smije prerano čupati iz žita kako se istodobno ne bi iščupalo i žito: "Pustite nek oboje rastu do žetve" (Mt 13, 24-30). Tako, kroz vrijeme, Isus poštuje nacrt Božji.
U evanđelju po svetome Ivanu Isus često govori o svome času. Njegov je čas trenutak kada se na njemu treba izvršiti Očev plan. To je također čas njegova objavljivanja. Na svadbi u Kani svojoj majci, koja ga je molila da se zauzme u korist mladenaca, dao je do znanja da još nije došao njegov čas (usp. Iv 2, 4). To poštivanje čovjeka poštivanje je Božjega vremena. Kad su ga jednoga dana njegova "braća" nagovarala da pođe u Jeruzalem za Blagdan sjenica i tamo se javno očituje, Isus im je odgovorio:
"Moje vrijeme (kairos) još nije došlo, a za vas je vrijeme svagda pogodno (...). Vi samo uziđite na blagdan. Ja još ne uzlazim na ovaj blagdan jer moje se vrijeme još nije ispunilo" (Iv 7, 6-8).
Ljudi se smatraju gospodarima vremena; sami si nameću mjeru vremena. Nastoje ga ubrzati ili usporiti po vlastitoj želji. Za Isusa vrijeme pripada Bogu. To je vrijeme njegova plana. Ne možemo ga požurivati niti ukinuti, preskačući razdoblja.
Ponovno našavši svoje učenike u Galileji i izjavivši im da će s njima biti do svršetka svijeta, uskrsli im je Isus naznačio da njegovo uskrsnuće i proslava nisu kraj vremena. Nego da započinje novo vrijeme. Ubuduće će vrijeme protjecati pod dahom života koji je jači od smrti. Velika novost koju je Isusovo uskrsnuće ostvarilo je proboj vječnoga života u vrijeme.
Kako se taj proboj očituje? Kakva se nova stvarnost pojavila u povijesti? Po Isusovim riječima u Djelima apostolskim, to vrijeme počinje slanjem Duha Svetoga na apostole: "Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas" (Dj 1,8). Taj izljev Duha stvara novu stvarnost, novu zajednicu - Crkvu. Temeljni je događaj novoga vremena postojanje Crkve kao mjesta gdje se susreću vrijeme i život vječni. To zavrjeđuje svu našu pozornost.
Da bismo dobro shvatili izvornost te nove zajednice, treba s lika Crkve obrisati prašinu, dopustiti da je prožme dah života što ga je Isus udahnuo svojim apostolima: moćan dah svojega uskrsnuća, stvaralački dah novoga čovjeka.
U evanđelju po svetome Ivanu čitamo ove značajne retke: "Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: "Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas." To rekavši, dahne u njih i kaže im: "Primite Duha Svetoga..."" (Iv20;20b-22).
Isus je dahnuo u apostole kao što je Stvoritelj dahnuo u prvoga čovjeka: "Jahve, Bog", čitamo u Knjizi Postanka, "napravi čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša" (Post 2, 7). Isus je ponovno proizveo stvaralački čin. Udahnuvši u srca apostola svoj dah života, moću svojega uskrsnuća, on stvara novoga čovjeka ili točnije novu ljudsku zajednicu. Crkva je ta zajednica života, rođena iz daha uskrsloga Isusa.
Taj Gospodinov dah u apostolskoj sredini stvara između njih i njega zajedništvo života. To zajedništvo života je Crkva. Ona nije samo zajednica ljudi koji se udružuju da bi se bolje sjedinili s Bogom. Ona je prije svega samo božansko zajedništvo koje se otvara ljudima, velikodušno, besplatno, u ljubljenome Sinu. Trojstveni život, koji ide od Oca na Sina po Duhu, priopćuje se ljudima u dahu života što im ga Uskrsli nadahnjuje. Crkva je u biti to zajedništvo u životu Presvetoga Trojstva, u Kristu Isusu.
Iz toga slijedi da je to zajedništvo bremenito moćnim dinamizmom. Sudjelujući u stvaralačkome i pobožanstvenjujućem dahu Božjemu, ono se nastoji otvoriti razmjerima svijeta. Istini za volju, ono drukčije i ne postoji, nego kao otvorenost svijetu. Ako se u sebe zatvori, umire. Iz toga se vidi koliko je to zajedništvo povezano s poslanjem. "Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas", reče Isus (Iv 20, 21). Zajednica života koju stvara dah uskrsloga Isusa zajednica je poslana svijetu. Čim je stvorena, odmah je i poslana. Ona postoji samo kroz to poslanje.
Zajedništvo i poslanje tijesno su dakle povezani u misteriju Crkve, kao i u Isusovu misteriju. Kao što Otac priopćuje puninu svoga Duha i života Sinu šaljući ga na svijet, tako i uskrsli Isus priopćuje puninu svoga Duha i života skupini apostola šaljući ih k svim narodima.
I kao što Isus sudjeluje u životu Očevu priopćujući ga apostolima, isto tako apostoli sudjeluju u životu Isusovu priopćujući ga svijetu. Božanski je život bitno pokret prema drugome, zajedništvo i jedinstvo u ljubavi. U njemu to više sudjelujemo što ga više priopćujemo drugima. To nas vraća tekstu Prve poslanice svetoga Ivana: "Taj Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama... navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom. I to vam pišemo da radost naša bude potpuna" (1 Iv 1, 2-4).
Éloi Leclerc
|
