Dijete se rodilo u jaslicama od Djevice s nakanom da pobjedi sve zlo svijeta! Golo i siromašno dijete bez oružja, vojske i novca u siromašnoj zemlji pokorenog malog naroda, u vrijeme najjačega carstva u povijesti svijeta, rođeno od nepoznate djevice, u svratištu za stoku. Ali, ono će pobijediti sve zlo svijeta svih vremena! Anđeli mu služili i pjevali, nebo u noći zasvijetlilo kao dan, pastiri mu se klanjali... Krajnje toplo i srcu milo. Romantičniju priču nitko nikada nije mogao smisliti. Štoviše, takvo što čovjek doista i nije bio kadar smisliti, nego jedino Bog. Od kad se to zbilo, svi sa simpatijama gledaju na priču o rođenju Bogočovjeka u jaslicama. U tom priprostom koritu iz kojeg stoka jede hranu, leži novorođeni Bog! Nezamislivo! Da, romantičniju, ali ni junačniju priču ni veću dramu nismo mogli zamisliti.
O tome pišu književnici, slikaju taj prizor svi veliki umjetnici svih stilova u povijesti, glazbenici skladaju bezbroj pjesama... a sve ih nadvisuje pobožni narod sam, raznom pučkim božićnim popijevkama i narodnim običajima. Nema nitko tko ne pjeva nešto o Božiću, tko za taj dan ne gaji neki poseban običaj... Ali, zašto je to tako, i što je to „Božić“? Moglo bi se parafrazirati svetog Augustina, i reći: Ako me ne pitaš što je Božić, znam! Ali ako me pitaš, ne znam! Svi vidimo i osjećamo Božić, ali, nije ga lako izreći...
Sjećam se da sam još kao mali zamijetio jedan fenomen vezan za Božić: svi ljudi su uvijek za taj veliki kršćanski blagdan postajali bolji! To me uvijek fasciniralo i jako sam se čudio. Nisu se oni tek prisiljavali na to da se na taj dan lijepo ophode, nego su naprosto postajali bolji. Uvijek sam se pitao: otkud to dolazi? Svuda oko nas se osjećalo da je neko posebno vrijeme. Božić je izvirao iz svakog krajolika, svakog ambijenta, svakog pogleda, lika i događaja. Nisu to bile samo priprave jela ili odjeće, niti utjecaj medija ni kićenja... Naime, kićenja su započinjala tek na sam Božić, a mediji za vrijeme komunizma nisu ni spominjali Božić. Pa ipak, on je svugdje mirisao i dalo se osjetiti kako dolazi, sve bliže i bliže. Djeca su to posebno osjećala, i oblijevala nas je neobjašnjiva radost pa i dobrota. Radost i veselje. Da, čudno je to!
I ateisti imaju neki poseban osjećaj za Božić, i siguran sam, kad bi se provelo istraživanje, dalo bi se dokazati kako se svim ljudima srce pomalo mijenja tog dana. Da, čudno je to, gledajući iz zemaljske perspektive... Ali, sada kad to gledam iz drugoga kuta, moram reći: bilo bi čudno da nije tako! To je doista najveći dan od svih dana od stvaranja do rođenja Isusovoga. A i veći od samog dana stvaranja. Priča je to o sretnoj potrazi za izgubljenom radosti!
A sve je počelo ovako:
Stvori Bog, jednom davno, na početku vremena, čovjeka. Miljenika svoga, krunu svih stvorova! A on bijaše lijep i sretan, bogat i zadovoljan, veseo i radostan... svega je imao u izobilju, i sve je bilo baš, baš kao u Raju... Jedino što je čovjek radio jest: radovao se i uživao, i priznavao Bogu da je Bog, slavio ga radi tako čudesnog djela. Čovjek je silno volio svoga Boga, zahvaljivao mu što ga je stvorio i divio mu se. Jer je Bog bio divna osoba, pun radosti i kreativnosti, maštovit i srdačan, beskrajno dobar, nasmijan i darežljiv. Čovjek je, tako, imao svoga osobnoga Boga, tako osobnog i tako bliskog. A i Bog se je stalno radovao što je čovjeku tako dobro, i što je tako sretan. I Bog je imao svoga čovjeka. Kao u Raju! I trajalo bi to tako svu vječnost...
Ali onda se dogodilo strašno zlo. I sve se promijenilo. Bila je povrijeđena ljubav bezuvjetna. I više ništa nije bilo isto. Posljedice su bile velike, te jadni čovjek više nije bio sretan. Postao je grešan, izgubljen i tužan, prestrašen i zbunjen. Svako malo nešto bi pogriješio. Počeo se i Boga bojati. A onda se počelo gomilati zlo na zlo. Zbog grijeha ljudi su se počeli svađati. Pojavila se krađa, sumnja, mržnja.. Grijehu nije bilo kraja ni konca. Sve su to bile nove pojave koje su čovjeku do tada bile nepoznate. A najgore je to što je čovjek postao tolika kukavica da više nije znao ni mogao vjerovati Bogu, i prepustiti mu se jer ga se bojao; pa više nije vjerovao ni u svoju perspektivu, više nije razumio Boga, i nikako nije znao ni mogao prestati griješiti, nikako, nikako. Čovjek je bio nesretan.
Međutim, to je samo polovica priče. Ona je mogla krenuti i ovako:
Stvori Bog čovjeka, i Bog bijaše sretan, jer čovjek je imao sve. Bog je sve drugo stvorio za njega, i dao mu sve za svu vječnost... ali onda se dogodilo zlo, i Bog je gledao kako ga čovjek sada više ne razumije, kako ga se sada boji, kako bježi od njega, kako u njega sumnja... Gledao je Bog kako se ljudi međusobno svađaju i tuku, kradu i lažu... veliko zlo, svakovrsno, posijano je među njih... Ali, Bog je toliko poštovao čovjeka, da nipošto nije htio oduzeti mu ono što mu je dao, osobito ne slobodu, niti ugroziti njegov integritet. Drugačije zapravo nije ni mogao, jer je Bogu čovjekova sloboda i njegovo dostojanstveno bilo svetinja. Ali, Bog bez čovjeka nije htio i nije mogao odustati jer ga je beskrajno volio. I tako, Bog je gledao kako sada čovjek više nije bio kadar napraviti ni minimum potreban da se ponovno uspostavi red kakav je bio prije. I Bog je bio nesretan.
Samo čovjek znade kako je čeznuti za tim da barem netko od nas bude pred Bogom sasvim pravedan; samo čovjek znade kako je čeznuti za mirom i pravdom, kako je čeznuti za vječnošću i smislom, za jasnoćom životnih načela i snagom da ih se slijedi... Samo čovjek znade kako je gorko i bljutavo biti daleko od Boga i davati srce ispraznostima... Samo čovjek, i Bog! Ali, Bog je bio s one strane, daleko...
I onda se Bog sjetio: odlučio je prijeći na stranu čovjeka. Jer ga je toliko volio. Odlučio je naprosto stati na njegovu stranu. I tako se dogodio Božić: malo bespomoćno dijete, mali Bog u jaslicama. Bog po Djevici rođen postade čovjekom da čovjek više ne bude kriv i da se zaustavi lanac zla i da čovjek ponovno ima svoju budućnost kakvu je njegov Bog to htio i zamislio. Odjeknule su pjesme koje su anđeli prišaptali ljudima: „radujte se narodi“, „veselje ti navješćujem“, „Isus se rodi“, i druge.. i od tada one odjekuju svake godine. I svi ih ljudi vole, pjevaju i razumiju. Bog prema kojem smo zgriješili, došao je s ove strane prijepora.
Ako želiš imati Božić, moraš ga darivati drugome! To pravilo sam naslućivao još kao dijete. Nije to kao s drugim stvarima: ako ih želiš imati, moraš ih držati daleko od drugih, prisvojiti, oteti, sakriti, ograditi... S Božićem je suprotno: da bi ga našao, moraš ga drugome davati – davati u zagrljaju, ljubavi, miru, praštanju, solidarnosti, posjetu, stisku ruke, pomoći, toploj riječi i smiješku... bilo kako, snađi se, samo: da bi ga našao, moraš ga dijeliti, dijeliti... i što ga više dijeliš, to ga više susrećeš. Zapravo, tako ga i nalaziš. Kao da je netko već rekao: "onaj tko Božić svoj sačuva za sebe, izgubit će ga, a onaj tko ga izgubi i dadne drugome, sačuvat će ga"? On sam – maleni Isus koji se ovih dana kao neka opća dobrohotnost rađa u našim srcima, nuka nas na to davanje Božića – njega samog - drugima. Nikad kao na Božić! Kao da nam hoće reći: Slavi, slavi svoju pobjedu, slavi, slavi ponovno rođenje čovječanstva, podaj, slavi, dijeli...
Rekoh, sjećam se da sam još kao mali zamijetio jedan fenomen vezan za Božić: svi ljudi su uvijek za taj veliki kršćanski blagdan postajali bolji, i kako sada kad to gledam iz drugoga kuta, moram reći - bilo bi čudno da nije tako!
Tako je jer, siguran sam, na taj dan ponovno silaze anđeli s neba, svi oni koji su i onda sišli, i svima nama ponovno navještaju rođenje našega Spasitelja – ponovno rođenje čovječanstva. Baš onako kako su to učinili prije kojih 20 stoljeća. Zar misliš da, na dan kada su s neba sišli na zemlju navijestiti Blagovijest, mogu ostati mirno sjediti na nebu? Ne, nikako! Doista, siguran sam: čovjek je na sam Božić drugačiji. I Zemlja je drugačija: svuda se, potiho i tajanstveno razglašuje radosna vijest. Uostalom, zar bi Bog mogao drugačije na rođendan njegovog Jedinorođenca?
Zato treba pustiti srce neka viče: čestitam ti Božić. To je dan kad čovjek ponovno smije zagrliti čovjeka vičući: Sretan Božić!
Ovo je dan kada čovjek ponovno ima budućnost i nebesku perspektivu: sretan ti Božić!
Ovo je dan kada čovjek smije zaboraviti sve nepravde koje su mu nanesene – jer odlaze u ništavilo: sretan ti Božić!
Ovo je dan kad si kao bogataš jednak siromasima, i kad si, kao siromah jednak bogatašima: sretan ti Božić!
Ovo je dan kad Bog od tebe više nego ikada traži da se raduješ: sretan ti Božić!
Ovo je dan kad je bogovski biti čovjek: sretan ti Božić!
Ovo je dan kad je dijete veće od odraslih, pa i ti smiješ biti malen: sretan ti Božić!
Ovo je dan kad smiješ do beskraja vikati: „Sretan ti Božić, sretan ti Božić!“
Sretan Božić brate, sretan Božić sestro, sretan Božić stranče, sretan Božić grješniče, sretan Božić prostitutko, sretan Božić razbojniče, sretan Božić nevjerniče, sretan Božić muslimani, sretan Božić budisti, sretan Božić djeco, sretan Božić veliki i mali, sretan Božić bogati i siromasi, sretan Božić, sretan Božić, sretan Božić... Tko god da si, čovječe: tvoj pobjednik se rodio, tebi sretan Božić! Svim ljudima do na kraj svemira... otvori svoje srce, poslušaj ga, i ti sam ga drugima zaželi. Jer, opet je divno biti čovjek: Zajedno sretan čovjek i sretan Božić!
Sretan Božić, ma gdje da si, i ma tko da si, dragi prijatelju!
Budi kao Božić, sretan kao Božić!
Ivan Mandurić SJ
|
