Na milosnoj strani ulice...

20.12.2009., nedjelja

Snježna radost

Sve je započelo u kapeli Sv. Josipa, sa mojim prijateljem Don Tomislavom i mojim dragima Danijelom i Vesnom. Na našu i njenu žalost, Danijela nije mogla poći sa nama, morala se skrbiti o staroj i bespomoćnoj svekrvi. Ali Gospodin rado gleda takvu žrtvu ljubavi, te se našoj Danijeli sigurno uračunalo u zasluge. Nakon Svete Mise, zaputili smo se u Trogirsku zagoru, na jedan mali duhovno rekreativni izlet. Putem je padao takav pljusak, da se an momente uopće nije moglo voziti. Što bi se ono reklo, spustilo se nebo na zemlju. I tako, ugodno čavrljajući i vozeći se po kišnoj cesti, penjemo se iznad Trogira vijugavom cestom. Kad negdje na pola puta, uz kišu je počeo padati i sve gušći snjeg. Što smo bili bliže odredištu, sve manje je bilo kiše, a sve više snjega. U nama se počela pojačavati radost. Kad smo došli tamo, kiša je sasvim prestala, padao je samo lijepi, tihi i šuškavi snjeg... Snjega je bilo sve više, prekrivao je tiho i kupus i drva, cijelo dvorište... Nakon početne dječje radosti i par fotografija, lijepo smo naložili vatricu na kominu i uživali u mirisu pravog drva i ugođaju seoskog ambijenta, daleko od "civilizacije", od modernog užurbanog života, briga i strke... Grijali smo snjegom navlaženu odjeću i hladne ruke, ali još više smo grijali duše i srca... I tako dok je vatra pucketala, stavili smo onkraj lonac vode i u nj natrpali sušenog lipovog cvijeta, kadulje, trave ive, ružina šipka i još nekih čajnih trava. Ugodan se miris poćeo širiti i draškati nozdrve, nagovješćujući zdravu okrijepu nakon popodnevne šetnje. Dok je vatra gorjela da pripremi žeravu za gradele, mi smo naravno, a gdje drugo engo ponovo na snjeg... E, ali nakon silne radosti, uživanja na snjegu i oštrom zimskom seoskom zraku, već nam se otvorio i apetit, te je valjalo poć pripremit štogod za jelo. Rasporedili smo poslove, jedni su pekli piletinu i domaće kobasice na žaru, drugi su čistili pravi domaći luk češnjak, pa pravili salatu od domaćeg žutog kiselog kupusa. Prethodno svježe pečeni kruh ispod peke već se ohladio i tamanje mamio svojim mirisom da se slasno zagrize u njegovu bjelinu i svu hrskavost rumeno pećene korice. Još malo dima i vatre i skoro će ručak biti gotov... Snjeg je i dalje tiho padao, kao kakav nečujan bijeli prekrivač. Prekrivao je sve više krajobraz i mijenjao poznate pejsaže, dajući im jednu novu veselu i bijelu draž... Za to vrijeme, jedna je maca bez ikakvog straha spremno pozirala za čitatelje ovog bloga, očekujući valjda kakvu mesnu nagradu za svoj trud. Pogled kroz prozor, još je jednom naglasio ljepotu seoske jednostavnosti i mirnoće. Gledajući vlastite stope, dobio sam sliku tragova u beskraju, tragova koji uvijek nekuda vode... Nakon ručka začinjena šalom i ugodnim razgovorom, sa puno osmjeha i razdraganih trenutaka, krenuli smo u šetnju po snjegu. Nisam mogao odoljeti, a ne ovjekovječiti ovu bijelu ljepotu, premda ograničen na samo 2 mpx, fotoaparata na mobitelu. I tako je počela snježna bajka, u kojoj svaki kamen, svako stablo, svaka travka ili suhozid, tvore jednu novu bajkovitu sliku... Ovdje mi je, dok sam bez uspjeha pokušavao pogledom uloviti kakvog malog zeku za sliku, pala na pamet i pjesma "Zeko i potočić"... A da vam ne bude dosadno, evo i malo animacije... Znam ja da biste vi radije vidjeli pravog snješka, ali premda je pisac ove reportaže svim srcem htio to uraditi, ipak je morao biti poslušna ovčica te svoje dječje želje zamjeniti kreposnijim razgovorima sa don Tomislavom. A moram vam priznati, ma da mi ga je samo bilo dva put pogoditi grudom mekog prhkog snjega, tek onako za dječju radost, ali on je ostao strog, nije se dao. A poslušnost je poslušnost. Između ostalog i po poslušnosti se mjeri duhovni rast. Ali, zato i dalje imam mogućnost zastajkivati i činiti bijele fotografije, koje rado dijelim sa vama... E, evo našeg lipog smriča... A dobija je lipi kaput, bijeli! Pa sad onako zimzelen u bjelom kaputu, pravi je jedan kicoš. Gospodičić mali... A čak je i sikavica dobila umjetnički izgled, te je postal lijepa z aoko i fotoaparat... Tako i obična mala hrastova ograda (vrt) dobiva jedan čudesan izgled... Ma tko će uopće krenuti kući s ovakvim snježnim pokrovom, a što će tek biti dok pođemo... I kapela Sv. Ante je dobila jedan izgled Božićne razglednice... A tragovi u snjegu su sve dublji.... Za svo to vrijeme i jelka se baš onako damski obukla u svečano bijelo damsko ruho... Pa tko ne bi odolio napraviti još po koju fotku, baš onako za sjećanje, a i za dane kad ne bude snjega... E, a kad su se počeli stvarat masurci, tad je stvarno već bilo vrime za poć doma... Valja za vidila, a i dok je još cesta prohodna doć do svoje kuće... I kako je zimsko sunce polako zalazilo, a svijetla u domovima se počela paliti, tako smo i mi sretno stigli svojim kućama, te uz vrući čaj i toplinu doma, nastavili uživati u radosti pohranjenoj u našim srcima. Do sljedećeg puta...

- 17:51 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.