Na milosnoj strani ulice...

04.12.2009., petak

Vrijeme čekanja - Isus treba u nama rasti

„Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.“ Lk 3, 3b–6 (čitanje iz Evanđelja predstojeće 2. Nedjelje Došašća) Rođenjem dolazimo u svijet pun naslaga staroga, zatrpan tragovima života svih naraštaja. Na svijetu su debeli slojevi različitih uvjerenja, predrasuda, osjećaja, mišljenja, analiza i sinteza, zaključaka… Usvajamo znanje iz svijeta, cijelom površinom kože upijamo strahove i strepnje kojima je natopljen svijet, nosimo u sebi breme zadanosti naslijeđeno od svih svojih predaka. Pitam se gledamo li ikad svojim pogledom, mislimo li ikad vlastite misli, volimo li svojim srcem? Je li uopće moguće gledati bez mreže svega što već znamo o viđenom i prije nego što smo vidjeli? Uza sve poštovanje prema starom znanju i mudrosti, uza sve poštovanje i prema novom znanju i poletu, često smo umorni od i jednog i drugog. Potrebno je svakom čovjeku makar na trenutak ostaviti sve što je preuzeo, udahnuti svojim plućima, a pri izdisaju izdahnuti tuđe žurbe i tuđe mržnje. Dopustiti drugima da nose svoje brige, a prepoznati svoj teret u svemu tome. Sve za trenutak staviti na stranu. Pritom – ništa ne proglasiti lošim i nepotrebnim, ne odbaciti, ne popljuvati, nego samo na kratko odložiti. Na jedno mjesto. Onda se odmaknuti, pogledati sve tuđe i osjetiti sebe odvojena od svega. To je tuđe, a ovo sam ja. Možda ću se u životu brinuti zbog istoga, možda će me razočarati iste stvari, ali prihvaćam. Samo ne žalim živjeti s unaprijed stvorenim uvjerenjima. Ovo je vrijeme čekanja. Isuse, i inače mi uvijek nešto čekamo. To je naša stalna situacija. Čekamo bolji život, čekamo diplomu ili mirovinu, čekamo radno mjesto ili mjesečnu plaću, čekamo dolazak pisma ili glas prijatelja. Čekamo svršetak svjetskih nemira i prestanak strahota. Prestanak krize. Čekamo mir. Isuse, ovo je vrijeme čekanja. U ove dane imamo razloga da to čekanje još konkretnije izrazimo. Tako su hitne stvarnosti koje trebamo, kojima se nadamo. Ne vidimo ljudsko rješenje. Osjećamo sve više i više potrebu da zavapimo k Tebi. Gospodine! Jer samo nas Ti možeš spasiti, samo ti možeš učiniti da ljudi dođu k razumu. Od Tebe, Isuse, očekujemo spasenje. Zato, Isuse, želim da svoje iščekivanje usmjerim na Tebe. Osjećam da mi ne preostaje drugo nego čekati Tebe, ići ususret Tebi. Čekam toliko toga, nabrajam Ti toliko toga i nikad Ti neću moći sve reći, a Ti mi poručuješ da je dovoljno da dođem k Tebi, da se sjedinim s Tobom. Dovoljno je Tebe naći. Tebe dočekati. Tebe imati. Ti si sve, Ti si spasenje, Ti si život. Zato mi ne preostaje ništa drugo nego imati Tebe, dočekati Tebe. Zapravo osjećam da svi mi svoju energiju utrošimo u iščekivanje brojnih stvari, a ni ne mislimo da si Ti punina i da u Tebi kraljevstvo Božje ispunja sve druge želje. Ti Isuse, svojim dolaskom premašuješ i sve ono što se mi usuđujemo moliti. Ne bih htio zaboraviti, Gospodine Isuse, da je došašće i vrijeme Tvoga čekanja. Sjećam se Tvojih riječi: "Evo stojim na vratima i kucam... i čekam...!" I Ti čekaš. Ovo je i Tvoje vrijeme čekanja na moj, na naš dolazak. Ovo je vrijeme kada i Ti želiš dočekati trenutak kad će Ti svatko od nas otvoriti vrata, kad će Ti svako srce otvoriti svoje tajne, kad će Ti svatko od nas reći da si dobro došao i da možeš zakraljevati u tim tajnama moga ljudskog bića. Htio bih, Isuse, skratiti dane Tvoga čekanja, kako bih još jasnije osjetio da i Ti skraćuješ dane moga iščekivanja, mojih nadanja i mojih stradanja. Dobri Isuse, dođi, jer između Tebe i mene više ne postoji nikakva prepreka. Dođi, Gospodine Isuse, i neka se u ovim danima došašća dogodi istinski susret između Tebe i mene, Tebe i tvojeg sluge koji će tek tada osjetiti puninu spasenja što samo od Tebe može doći. Neću više gubiti vrijeme u tolikim čekanjima na različite vrednote života. Želim život u svojoj biti, život u svojim dubinama! Želim Tebe, Isuse! Želim susret s Tobom! To je onda i Božić i Tvoje rođenje i Tvoj ponovni dolazak! To je onda spasenje! Stalno nešto čekamo, a mnogo toga ne dočekamo. Često čekajući nešto nebitno, ne vidimo ono bitno, a to si Ti, moj Bog i moje sve. Kakav je moj Bog? Gledajući tuđim očima, kroz tuđe nepomirenosti, gubimo neposrednost, nismo više sposobni vidjeti , čuti, osjetiti prvi put. Sve već znamo, svega se već bojimo i gnušamo, mnogo toga već mrzimo ili preziremo. Nismo sposobni voljeti bez zadrške, premnogi su nam već rekli da je to naivno, razum koji sve zna već nam govori gdje griješimo. I prije nego pogriješimo. Bojimo se oduševiti jer već znamo da slijedi razočarenje, bojimo se nekog iskreno hvaliti jer će nas svi uz sažaljiv smiješak proglasiti naivnima – a to je u «ozbiljnu» svijetu «ozbiljnu» čovjeku najozbiljnija zamjerka. Nitko nas ne uči da je dobro biti naivan - s čistim pogledom na sve, sa spremnošću da ljude susreće bez pripremljena dosjea o njima: što od drugih čuje, njihovo je znanje; treba ga čuti, ali ga i odložiti te svakog čovjeka gledati iznova. Pristupajući mu bez unaprijed stvorena stava i očekivanja, izmamiti iz njega ono dobro, koje svatko ima u sebi. Ako treba dopustiti da me razočara. Mene, ne druge. Dopustiti da se oduševim, uzradujem i ožalostim. Neka moje oči gledaju nezastrt svijet. A, razmišljajući o zastoru kroz koji sve gledamo, pitam se: koliko kroz debele naslage uvjerenja, znanja i gotovih stavova možemo vidjeti ono konačno i temeljno što nas najviše zaokuplja – Boga? Kad nakratko odložimo sve što smo o Njemu čuli i čitali, što nam ostane? Kakav je moj Bog? Može li na trenutak ne biti samo i jedino Bog drugih, obitelji, zajednice, naslijeđa, znanja, teologa, Crkve? Tko je za mene? Ispod konvencija, ispod svega što je uobičajeno, tako odvajkada, ispod onog što je navika, predaja, vrijeme, strah – kakav je Bog? Ako to na trenutak mognemo vidjeti, možda nam taj pogled omogući prepoznati sebe i teret koji trebamo nositi – teret samo svojih briga. A ja više ne mogu tako, ne želim i neću. Djelim sudbinu sa tolikim neukim naraštajima. Ne znam Gospodine i ne znamo Gospodine. U ovom vremenu otuđenja, sebičnosti, hedonizma, egoizma, konzumizma , u ovom vremenu zastrtitih očiju i velikih maski, vapim k Tebi Gospodine i svoj vapaj združujem s mnogima… Sa mojim čitateljima… Sa svima onima kojima do ušiju dopire jedva čujan ali dovoljno jasan glas iz pustinje: Čekam, Isuse, Tebe! Ne želim gubiti vrijeme u svakojakim željama i u receptima kojima bih htio utjecati na Tvoju volju. Ti, Isuse, bolje znaš što meni treba nego ja. Ti, Isuse, bolje znaš što je za moje dobro nego ja! Zato, dođi, Gospodine Isuse, i ostvari svoje spasenje i svoj dolazak u ove moje dane. Neka Te i svi moji čitatelji dočekaju, upoznaju i priznaju! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Bog vas svih blagoslovio! il pensiero

- 14:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.