Na milosnoj strani ulice...

01.12.2009., utorak

PRONAĐI BOGA U SEBI

Započeo je ADVENT – DOŠAŠĆE – vrijeme nade, ne čekanja nego iščekivanja. Podrazumijeva našu budnu spremnost da uočimo Božje poticaje ali i djelotvornosti u prihvaćanju Božjih planova koje i danas želi izvesti s nama i uz našu suradnju. Bog i danas želi djelovati i hodati ovom našom zemljom, ali ne bez nas! Kako je rekao sv. Augustin: „Bog te je stvorio bez tebe, ali te neće spasiti bez tebe!“. Simbol došašća je, najveća među ženama – MARIJA! To je Žena velike vjere i velika srca za Boga i ljude – Ona koja neumorno djeluje, moli i šuti. Božjim naumima je otvorena, pa zato i žena velikog Božjeg povjerenja. „Upravo po poslušnosti Božjoj Riječi, ona je prihvatila svoj povlašteni poziv žene i majke u nazaretskoj obitelji, a koji nije bio nimalo lagan. Stavljajući se u službu Boga, ona se stavila i u službu ljudi: službu ljubavi... Pošto je bila svim svojim bićem dar za Sina, ona je postala darom za sinove i kćeri cijelog ljudskog roda...“ / Iz pisma Pape Ivana Pavla II. ženama / U liturgiji Crkve, svakog nam se dana, a posebno nedjeljom nude dijelovi iz Svetog Pisma kojima iz godine u godinu, uvijek iznova promatramo povijest spasenja. Dnevna čitanja i razmišljanja uz ta čitanja pomažu nam Riječ Božju čuti i otvoriti joj svoju dušu da se nastani među nama i u nama. To su procesi stalnog razgovora i sjedinjenja Boga i čovjeka. To je jedna od bitnih dimenzija našeg postojanja, svrhe i smisla našeg ovozemnog života. Čovjekov život ima svoj iskonski izvor i konačno ispunjenje u Bogu samom. Došašćem ulazimo u opet novi ciklus razmatranja i življenja u vlastitoj povijesti, povijest spasenja, put Božji i put naš. Taj put je usmjeren prema konačnom i vječnom sjedinjenju naše stvarnosti u stvarnosti Božjoj. Taj svake godine ponovni prolaz kroz tajne Objave Boga otkriva nam kakav je Bog i na koje se načine dariva svojem stvorenju - čovjeku. Spoznajemo i to kakav je čovjek, od Adama pa sve do svakog od nas. U čovjekovoj naravi, osim sklonosti dobru postoji isto i sklonost zlu i robavanju onomu koji svojim varavim bljeskom želi zavesti i vječno upropastiti čovjekov život u ljubavi Božjoj. Ta napetost čovjekove podjeljenosti, slabosti, nevjernosti i nedosljednosti prisutna je u svakom od nas. Isus sam suočen s tom stvarnošću čovjeka veli da se ovaj naraštaj, a to znači ljudi svih vremena i vjekova, na mogu ničim drugim obratiti nego pokorom i postom. Što nam to Gospodin poručuje u ove prve nedjelje Došašća? „Vama pak Gospodin dao te jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju kakva je i naša prema vama. Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete! Ta znate koje smo vam zapovijedi dali u Gospodinu Isusu.“ 1 Sol 3,12 - 4,2 Zadaća je to koja traje cijeli život, iz dana u dan: rasti i bogatiti se u ljubavi. «I bit će znaci na zemlji, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. ... Pazite na se, da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama, ta vas iznenada ne zatekne onaj Dan.» (Lk 21,25-28.34-36) Isus jednako snažno i danas kao i onda opominje. Riječ je to jaka, tvrda, čvrsta. Ne čini nikog ravnodušnim. Započinje Došašće. Palim prvu svijeću na adventskom vijencu. Svijeća je plamen mojeg iščekivanja. Plamen moga kajanja za sve ono u mojem prošlom postupanju zbog čega mi je žao. Za sve ono što me u savjesti tišti. Dođi, Gospodine Isuse, dođi s velikom moći i slavom! Dođi, Gospodine Isuse, dođi suditi žive i mrtve! Dođi, Gospodine Isuse, Ti, naše otkupljenje i naša pravednosti! Sunce i zvijezde, zemlja i more, čitavo stvorenje, naš život i naša smrt u Božjoj su ruci. Baš onako kako bijaše na početku. Kao svijeća koja uspravno stoji na vijencu i čovjek se mora uspraviti. Nek podigne pogled, poput plamena na vrh svijeće, da može dobro vidjeti Gospodina koji dolazi! Licem u lice, oči u oči. Gospodin želi da ne budem u zabuni. To je Riječ Gospodnja za me na početku Došašća. Daje mi potporu i pratnju da umaknem bezizlaznoj tjeskobi, da u slobodi izbjegnem tamnu moć grijeha. Ako u došašću iščekujemo Spasitelja, onda je Marija najveći i najpotpuniji znak tog iščekivanja. Ako je bit i uvjet događaja Božića - SUSRET, onda je Marija sam taj Susret. U njoj se nije dogodio samo vanjski, formalni susret s Mesijom, nego stvarni, utjelovljeni. Marija nije iščekivala nekog tko će tek dotaknuti njezin život, pa proći, nekog tko će zabljesnuti poput zapadnjačkih blještavih trgovačkih Božića i nestati ostavljajući prazninu, možda još veću nego je iščekivala Boga koji će postati njezin sin. To je susret koji mijenja život. Za takav se susret u došašću trebamo pripremiti, takvom se susretu trebamo otvoriti. Zastanimo sada na trenutak i usporedimo svoje susrete sa Marijinim susretom s Bogom. Kakvi su moji susreti s onima s kojima dijelim život u obitelji, u školi ili na poslu? Usrećujem li ih u susretu ili nanosim bol, darujem li ili uzimam? Oslobađam li ili zarobljujem one koje nazivam svojim prijateljima, mužem ili djetetom, ženom, dragom ili dragim, kolegom? Možda je i ljubav, kako nazivam svoj odnos naspram drugog, duboka sebičnost? Možda zaista žanjem gdje nisam sijao i uzimam gdje nisam darivao? Na kraju takvog susreta ostat će samo pljeva u duši nakon odlaska. Tko ne poklanja radost neće je ni primiti. Tko zatvara svoje srce pred bližnjim i sam će naići na zatvorena vrata. Ovih božićnih dana dogodit će se tisuće susreta. Božić je blagdan darivanja jer je čovječanstvo na taj dan dobilo najveći dar u povijesti, Boga samog, dostupnog svakom čovjeku. Možda ćemo podijeliti mnoštvo darova, a ipak nećemo usrećiti ni sebe ni one koji će primiti naš dar. Može li se to dogoditi? Može ako u tom susretu damo nešto od sebe a ne sebe. Želimo li za Božić koji je pred nama usrećiti nekoga, ne kupujmo ga nego mu darujmo sebe, pa ni Bog neće ostati daleko. Ići ususret Bogu koji dolazi znači priznati svoju grešnost. Čovjek koji se udaljio od Boga mora prihvatiti svoju stvarnost, ispitati svoju savjest, zašto je do toga došlo i ozbiljno surađivati s milošću obraćenja. Znači ispitati svoj život i čvrsto odlučiti promijeniti svoj način života. Svako vrijeme je pogodno za obraćenje. Osobito vrijeme posebne milosti kao što je Došašće. Bog je učinio golemi korak, preskočio bezdane i provalije, sišao s neba među nas, postao nam u svemu jednak osim u grijehu, postao nam tako blizak, i poziva nas da i mi učinimo mali korak da ga susretnemo te molimo oproštenje i milosrđe. Eto, opet smo dočekali jedan novi Advent, novi početak. Završili smo prošlogodišnje blagdanske cikluse, zavjesa je spuštena. Božanska drama Utjelovljenja, Otkupljenja i Posvećenja odigrana kroz jednogodišnju liturgiju je završena. I što sad slijedi? Počinjemo iznova, barem mi koji vjerujemo u dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Razlog našeg vjerovanja u njegov dolazak je Objava, njegova Riječ. Bog nam doista dolazi u susret. Još ga ne vidimo, ali čujemo njegov glas. Njegove riječi odzvanjaju u svim crkvama, čitaju se na svim jezicima. Zašto ga onda mnogi ne čuju, zašto ne osjećaju njegovu prisutnost? Možda zato što nisu spremni učiniti prvi korak prema njemu, što nisu spremni poći mu u susret. On kuca na naša vrata, ali poštujući našu slobodu ne ulazi, dok mu ih ne otvorimo. Budimo budni u ovo adventsko vrijeme da nas Isusovo kucanje ne zatekne na spavanju. Iskoristimo ovo vrijeme kako bi se dostojno pripravili na blagdan njegova dolaska, za blagdan Božića. Bilo vam vrijeme Došašća lijepo, blagoslovljeno, vrijeme unutarnjeg preporoda i susreta s Bogom koji se u čovjeku rađa da pobožanstveni sve čovjekovo, sve tvoje. Čekajući sa svima vama želim vam sve više svijetla i otkrivenja Ljubavi kojom nas Bog zamilova u Sinu! il pensiero

- 10:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.