Kada je Sveti Otac Papa Ivan Pavao II prvi put pohodio svoju domovinu Poljsku, rekao je: „Mir tebo domovino moja“, i dok je stajao na vrhu stepenica aviona vjetar je ovijao oko njega njegovu bijelu haljinu. I svaki put, kaže jedan novinar, kada se Papa pojavio u nekoj zemlji, pojavio se i neki neobičan vjetar kao simbol Duha Svetoga koji ga prati.
Duh Sveti u dvorani posljednje večere se pojavio u slici vjetra. Duh Sveti je duh ljubavi i mira. A mir se ne stvar diplomacijom ni ravnotežom klanova – sila, nego duhom i djelima mira. Papa je rekao: „Ništa se ne događa u svijetu, ako se priej nije dogodilo u ljudskim dušama.“ Nemir, nesigurnost koju čovjek nosi u sebi i u svojoj duši jer nije pronašao cilj i smisao svoje ljudske egzistencije, unosi i u svijet u kojem živi.
Heidegger kaže da čovjek u svojoj biti nosi nemir, tjeskobu i strah – „Sorge und Angst“. Mi kažemo da to dolazi odatle što se čovjek nalazi između dviju krajnosti: postati ili anđeo ili životinja. Čovjek živi u vremenu a teži z avječnim, teži z aBogom, a nosi u sebi jeku paklenske zmije:“bit ćeš kao Bog“.
Čovjek nosi u sebi duh obdaren slobodom, a ipak je vezan i ograničen stvarnošću u kojoj živi. Današnji čovjek je poput djeteta kojeje pobjeglo od svojeg oca i upalo u bijedu. Ali ono neće moliti oca da mu pomogne, on će sam svojim vlastitim silama, svjetlom vlastite znanosti, bogatstvom svoje ekonomske moći stvarati sviejt mira, ali se taj svijet mira i sigurnosti nikako ne ostvaruje nego se u srca ljudi sve više uvlači nemir, strah i tjeskoba.
Sveto Pismo kaže: „Opaki su kao more uzburkano, valovi mu izbacuju mulj i blato“.
NEMA MIRA BEZBOŽNICIMA.
Mi možemo u čovjekovu srcu srušiti moralni red, vjeru u Boga, ali što smo zapravo srušili? Ne možemo srušiti Boga i ne možemo srušiti Božji moralni zakon joji je vječan kao što je i Bog vječan. Mi time rušimo sebe, svoj mir, svoju sigurnost, svoju sreću.
Magnetska igla se smiruje tek onda ako je usmjerena prema određenoj točki u svemiru. A čovjek se smiruje tek onda kada antenu svoga duha usmjeri prema punini istine, ljubavi i dobrote.
Jednom je jedan bračni par osjetio da se u njihove odnose počeo uvlačiti nemir, strah i tjeskoba. Jedne večeri žen azamoli muža:“Hajdemo izmoliti zajedno Oče naš“. Od tada su svako večer zajedno molili Oče naš. Shvatili su da je mir DAR KOJI DOLAZI ODOZGO, OD OCA.
Netko je rekao kako su opasna ona vremena kada se ljudi boje reći istinu, navještati Božju Riječ, ali su još opasnija ona vremena u kojima se ljudi boje tu Istinu čuti. Isus Krist je svoj javni život započeo riječima:“Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte evanđelju“. Krist od nas najpriej traži obraćenje, spremnost da mijenjamo život kako bismo mogli vjerovati Evanđelju. Istinu moramo ljubiti ako je želimo upoznati, a ljubav uvijek znači žrtvu, odricanje, samodisciplinu. Upravo radi toga današnji čovjek često nije spreman prihvatiti Istinu Evanđelja jer ne želi mijenjati svoj život, svoje ustaljne navike, svoje mjesto ugodna boravka, svoje utočište… A svijet se istinski može promjeniti i biti bolji, biti mjesto mira, samo onda ako se promijeni čovjek.
U jednoj zemlji za vrijeme totalitarnog režima, jedne je večeri upao tajni policajac u kuću u kojoj se sastajala grupa kršćana. Čitali bi Bibliju i molili. Policajac je udario jednu staricu, a ona je na to samo rekla:“Neka ti Bog oprosti“, udario je i jednu djevojku koja mu je rekla:“Nisi me susreo na ulici kao kakvu uličarku, dišla sam ovdje da sačuvam svoje poštenje, djevojačko dostojanstvo, a ti me udaraš“. Te riječi i taj susret potresli su tog policajca tako da je pobjegao iz zemlje i napisao knjigu koja ima naslov „Hvala ti Natašo“
U životu svakog čovjeka postoje trenuci kada čuje Božji poziv na obraćenje, na promjenu kursa svoje lađe jer je zalutao stranputicama svojega srca. Stranputicama svijeta u kojem nema mjesta z a Boga. Stranputicama onih iluminatskih ideja kako bi Boga satjerali čizmom samo u crkve i zatvorili za njim vrata. Stranputicama onih bezočnih ideja kako vjeri i Božjoj Riječi nema mjesta izvan crkvenog prostora i van svećeničkih ustiju… Ali Isus Krist, isti jučer i danas, snažno poziva svakog krštenika:“Idite po svem svijetu i navještajte Evanđelje“. Činite to svuda i na svakom mjestu jer: “ …tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju - njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svoga zajedno sa svetim anđelima." ( Mk 8,38)
Jer, Božja smo djeca, pa ako smo Božja djeca, nismo i ne smijemo biti nečiji robovi. Krist je došao da nas oslobodi od ropstva svim lažnim bogovima i idolima ovoga svijeta. „Za slobodu nas je Krist oslobodio“, rekao je Sv. Pavao. Zato budimo odvažni i neustrašivi. Nemojmo ponovo pasti pod jaram ropstva. Nadahnuti vjerom predaka, okupljajmo se oko Nedjeljnog stola, oko Božjeg oltara znajući kako nam samo Bog daje radost i mir koje nam ljudi ne mogu dati. Samo kod Božjega oltara nam Bog daje snagu koju nam ljudi ne mogu dati, snagu koja nam je potrebna u ovom hedonističkom bezbožačkom svijetu da bismo mogli živjeti za slobodu djece Božje, slobodu od zla, mržnje i sebičnosti, slobodu od težnje z auživanjem bez Božje Riječi, slobodu od lažnih oaza u kojima se Božja Riječ ne smije čuti. Jer jedino ako tu slobodu djece Božje u sebi ostvarimo, samo ćemo tako biti sposobni oduprijeti se svima onima koji bi nas htjeli na bilo koji način zarobiti i nama manipulirati. Samo ćemo u slobodi djece Božje imati u sebi – MIR.
Mi se moramo vratiti na prve stranice Biblije gdje piše kako je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, a Bog je LJUBAV. Jedino vjera koja će se ostvarivati kroz ljubav jest staza koja vodi u ljepšu budućnost.
Završavam riječima pjesnika Izidora Poljaka:“ A ti mili rode stazom pođi starom i ne skrvni praha krvlju poštrapana mučenika svetih divnih pređa tvojih i ne gubi vrijeme u dobroga Boga, vjera će te ova silnim stvarat divom, uz Božju ćeš pomoć stići do cilja svoga.
il pensiero
|