«A On je ljubio svoje, do vrhunca ih je ljubio…»
(Iv 13,1)
Isuse, prigni se k meni i pogledaj mi u srce.
Zaviri u svaku pukotinu, dodirni svaku ranu, udalji svaku sebičnost i nevjeru.
Zauzmi se za me, Isuse, Spasitelju.
Ja sam od onih koji imaju velike želje, a mala ostvarenja.
Pogledaj na me i smiluj mi se baš sada, u ovom trenutku.
Spoji, poveži sve raspukline moga srca.
Prosvijetli svu moju tamu.
Pronađi me na svim putovima kojima bježim od Tebe i
skrivam se u svojem strahu da mi lice ne vidiš.
Mnogo je toga život zapisao u mom srcu i na mome licu.
I one bih najdublje brazde najradije skrio pred Tobom.
Ipak, u dubini svoga bića ja želim biti nađen, otkriven i zamilovan.
Zato Te molim da oduzmeš svaki moj strah, jer je neprijatelj ljubavi.
Želim Te provesti po cijelom svome «imanju».
Uzmi me za ruku, Isuse.
Jer kad sam s Tobom, ja se ne bojim.
Sve što vidiš blagoslovi, očisti, oprosti.
Spoji razdijeljeno, izliječi bolesno, oprosti grješno, ohrabri slabo i malodušno.
Pogledaj, Isuse, moje srce. Ono je upravo rascjepkano.
Jedno misli i želi, drugo pretvara u riječi, treće pokreće na djelovanje.
Učini moje srce cijelim, Gospodine,
Da moje misli i riječi, želje, planovi i djelovanje budu jedna cjelina.
Molim Te za sveti nemir koji potiče na jedinstvo u meni i izvan mene.
Molim Te za mir savjesti i šutnju.
Želim da Ti mene vidiš, a ja da čujem što Ti imaš meni reći.
Želim biti pažljiv na onu svetu riječ koja liječi srca ranjena.
Daj, Gospodine da ozdravim,
da se vratim sebi i Tebi sa svih svojih krivih putova.
Ti si pastir dobri koji traži svoje.
Želim biti od Tvojih,
onaj koji poznaje Tvoj glas i ide za Tobom.
Potraži me i vrati me sebi, Isuse.
Uzmi me u svoje ruke, podigni me visoko – do svojega Srca
I ne daj me više vukovima koji me mame svojim svilenim obećanjima.
Sakrij me u svome Srcu koje si ostavio otvorenim za sve povratnike.
Dok me tražiš, Isuse, na mojim lutalačkim stazama,
pokupi dijelove mojega raskomadanog srca i učini ga cijelim za sebe i za mene.
Tada ću Te moći ljubiti svim srcem svojim, a Ti si jedini dostojan sve moje ljubavi.
Ti si, Isuse, nas učinio dostojnima svoje ljubavi.
Ostavio si nam svojega Duha Svetoga, Branitelja i Tješitelja,
Jer si znao da nas ostavljaš u svijetu koji nije samo ranjen grijehom,
nego upravo natopljen zlom.
To je Duh jakosti koji ne dopušta da se bojim ako i izgubim koju bitku.
To je Duh mudrosti koji ne dopušta da se prilagodim mentalitetu ovoga svijeta.
To je Duh razuma koji mi pokazuje što je bitno, a što nebitno u životu.
To je Duh znanja koji mi daje spoznati Tebe i shvatiti tko i što sam ja za Tebe.
To je Duh savjeta koji me savjetuje i vodi prema svemu što je dobro, istinito i pošteno, što je vrijedno i Tebi drago.
To je Duh straha Božjega koji me čuva od grijeha,
od nanošenja uvrjeda Tebi koji me ljubiš u svakom trenutku moga života.
To je Duh Branitelj.
On me brani od optužbi staroga «tužibabe» koji me
po mojim strahovima i frustracijama želi udaljiti od ljubavi Očeve.
To je Duh Tješitelj.
On me tješi u trenucima slabosti i žalosti i
privodi me k Tebi – izvoru života i radosti.
Ti si, Isuse, za mene dao sve i zato imaš pravo na sve u mom životu.
Ti si se za mene razvlastio.
Postavši sličan meni, postao si ranjiv i podložan patnji i smrti, svemu, osim grijehu.
Nisi se slijepo «držao svoje jednakosti s Bogom», već si dopustio da te oplijenim.
(usp. Fil 2, 6-11)
Nisi se sustezao dati sve bez ostatka.
Kada si me uzeo za svoga «ljubio me do vrhunca» (usp. Iv 13, 1)
Život si položio za mene.
Ostavio si mi i ono što nitko od nas nije spreman podijeliti s drugima:
Svoju Majku Mariju i svoje Tijelo i Krv.
Tebi zaista nije ostalo ništa što mi nisi dao.
Zašto je onda, Gospodine, meni tako teško predati svoj život u Tvoje ruke?
Možda stoga što stalnom gledam što ću izgubiti, a ne ono što ću dobiti.
Zašto mi još nije jasno da bih bio bogatiji kada bih se odrekao svoga «bogatstva»?
A Ti si se, iz ljubavi prema meni, odrekao svoje jednakosti s Bogom i od bogataša postao siromah.
Koje li lude ljubavi, Gospodine moj!
Zašto mi je tako teško prihvatiti istinu da život ne mogu sačuvati ako ga ne izgubim,
Da radost ne postoji bez žalosti, a mira nema bez nemira!?
Zašto mi još uvijek nije jasno da se ne treba bojati,
Nego se bez straha baciti u Tvoje ruke koje su za mene pribijene čavlima na drvo Križa?
Tko me to trajno vara, Gospodine?
Tko me tako lukavo nastoji udaljiti od Tebe?
Nije li to moje neobraćeno srce?
Obrati me, Gospodine i bit ću obraćen, bit ću cio pred Tobom i za Tebe.
Obrati me da mogu gledati što dobivam, a ne ono što davanjem i predanjem gubim,
Ako si Ti moj Gospodin i Gospodar.
Razvlasti me, Gospodine, da možeš imati svu vlast nada mnom.
Neka tako bude. Amen.
S. Bogoljuba Cifrek, OSU
|