Sretan & zaljubljen
18.10.2007., četvrtak
Oprastanje
|
Kako se oprostiti od nekoga koga nisi ni poznavao licno, a opet ti je toliko na neki nacin blizak da osjetis da si nesto izgubio? Jucer kao da nisam ni bio svjestan svega sto se desava oko mene.  Dan je vec i sam poceo sa dozom odredjene dusevne tezine jer je vec ranije bio proglasen Dan zalosti zbog sahrane u Sarajevu 37 civila koji su 1992 godine uhapseni od strane srpske vojske u jednoj od sarajevskih ulica sa namjerom da budu razmijenjeni, da bi zatim bili odvedeni u logor Kula gdje su 7 dana bili maltretirani i muceni, a potom i likvidirani. Ekshumacija posmrtnih ostataka je izvrsena na Crnom vrhu na planini Romaniji prije par mjeseci, a sahrana je bila organizovana jucer.I kao da ta cinjenica nije bila dovoljna, probudila me SMS poruka i vijest o smrti Toseta Proeskog. Nevjerica. U prvi mah nada da je samo sve to dezinformacija. Ali nije. Suze moje mame. Nije lako vidjeti zenu koja je izgubila toliko u ratu da place za nekime koga nije ni poznavala. Bilo mi je dovoljno i previse. I nije bila jedina. Suze i uzdisaji su ono sto se cijeli dan moglo primijetiti. Imao sam osjecaj kao da je ovo bila prva smrt koja je Sarajevo i Sarajlije istinski i onako kolektivno potresla nakon rata. Kao da smo sve do ovog trenutka imali osjecaj da nas nista vise ne moze iznenaditi i toliko duhovno uzdrmati. Ali onda uslijedi smrt takvog jednog Covjeka i onda se samo zapitam ZASTO?! Gdje je tu pravda?! Kao da sve nije bilo vec dovoljno lokalni mediji javljaju da je u popodnevnim satima u Sarajevu umro i jedan od najpoznatijih ex-yu filmskih reditelja Bato Čengić. I jos vise uzdisaja i sjete koja se sleze u covjeku. Dugo sam se prevrtao u krevetu i nisam mogao da zaspim. A onda uslijedi jutro u kojem sve pukne. Slusam radio i u jednom momentu pustaju «Zajdi, zajdi» u izvedbi Toseta Proeskog. Osjetim kako mi sa svakim novim sjetnim i teskim tonom u meni naviru talasi i sa prvim stihovima pjesme suze nalaze svoj put vani. Naslonjen na prozor stojim osuncan jutarnjim suncem. I placem. Zbog svega izgubljenog u samo jednom danu. I svega sto vise nikad nece biti. Zbog nedosanjanih snova 37 ljudi koji su samo tako prekinuti jos prije 15 godina, zbog izgubljene mladosti i neispjevanih pjesama, zbog Velicine koja nas je napustila i ostavila nam svoje filmove. Zbog tezine same pjesme koju slusam i boje glasa koji ga pjeva.  Veceras se i Sarajevo oprostilo od Toseta Proeskog. Tiho, onako kako prilici, spontano ili ne uslijedilo je okupljanje negdje oko ponoci na platou ispred Doma mladih, onog istog Doma mladih za ciju je obnovu posvetio sav prihod svog zadnjeg koncerta u Sarajevu. Rijeke vozila kao da su po necijoj komandi se pocele slivati prema centru Skenderija. Palile su se jedna za drugom svijece ispisujucu TOŠE. I tisina se uvlacila medju ljude. Mislim da ce mi zauvijek ostati slika pred ocima toliko zagrljenih ljudi, prijatelja i parova koji su imali nesto zajednicko – postovanje za neciju ljudskost. I poglede uprte u sjaj svijeca koji su titrali u mraku.Ostaje Sarajevu da se u petak oprosti jos i od Bate Cengica. Onako kako prilici i kako je zavrijedio. Neka je laka zemlja bosanska zrtvama iz Kasindolske ulice. |
